Svaki se roditelj (barem jednom) susreo s momentima poput onoga kad dijete, bez sekunde razmišljanja, krene trčati prema cesti, pokušava skočiti s vrha penjalice na beton ili s ponosom pokaže kako može staviti ruku u pseća usta? Srce vam stane, mozak zavrišti, a vi već u glavi vidite hitnu pomoć, šavove i pozive pedijatru. Vaše se dijete svemu tome smije i očigledno ne vidi problem.

E pa, dragi roditelji, dobrodošli u roditeljstvo s djetetom koje ne poznaje strah. To možemo objasniti na vrlo jednostavan način: neka djeca jednostavno imaju drugačiji kalibriran "sigurnosni sustav". Dok njihovi vršnjaci drže roditelja za ruku, provjeravaju pod nogama i osluškuju opasnosti, ovakva djeca idu glavom kroz zid – ponekad doslovno. Na igralištu su oni koji testiraju granice, u školi oni koji se prvi javljaju za nepoznati izazov, a kasnije u životu često postaju lideri, inovatori i poduzetnici koji ne čekaju dozvolu da pokušaju nešto novo.

Strah kao odgojna metoda (ali ne za svako dijete)

Kao roditeljima, vaša prva reakcija može biti pokušaj da ih zaštitite, da ih zaustavite, objasnite im opasnosti i spriječite nesreću prije nego što se dogodi. 

No što ako je upravo ta njihova smjelost ono što će ih učiniti uspješnima u životu? Možda bismo trebali naučiti kako odgajati hrabrost umjesto da je gušimo. Možda je umjesto „Pazi, past ćeš!“ bolje pitanje kako dijete naučiti da zna kad treba stati. Jer ako postoji nešto opasnije od djeteta koje ne zna za strah, onda je to odrasla osoba koja nikad nije naučila kako njime upravljati.

Strah je evolucijski mehanizam koji nas je održao na životu – doslovno. Kad bi naši preci vidjeli lavove kako lutaju savanom, mozak bi im poslao signal: bježi ili ćeš postati ručak. Problem nastaje kad shvatite da nisu svi ljudi (pa tako ni djeca) jednako osjetljivi na taj signal.

Prema istraživanjima psihologa Jeromea Kagana, neka djeca imaju urođeno nižu razinu anksioznosti i jednostavno ne reagiraju na prijetnje na isti način kao njihovi vršnjaci. Njihov amigdala – centar za prepoznavanje opasnosti u mozgu – nije toliko reaktivan. Drugim riječima, dok se prosječno dijete povuče pred opasnošću, oni idu ravno prema njoj. To su ona djeca koja neće oklijevati pred strancem, koja će se usuditi pričati pred punom učionicom i koja se nikad neće zadovoljiti s „ne“ kao odgovorom. Ukratko – potencijalni vođe, ali isto tako i glavna briga svakog roditelja.

Što je sensation seeking i kakve veze ima s odgojem?

Dakle, ako imate dijete koje se penje na najvišu granu stabla, vozi bicikl prebrzo niz strmu ulicu ili ne može odoljeti iskušenju da pritisne svaki crveni gumb na vidiku, ne brinite. Ta neutaživa glad za uzbuđenjem, nova iskustva koja nisu nužno sigurna, ali su neodoljiva – to je ono što psiholozi nazivaju sensation seeking.

Radi se o karakteristici ličnosti koja u različitim omjerima postoji u svima nama, ali kod nekih ljudi (osobito djece) djeluje poput unutarnjeg motora koji stalno traži nešto brže, jače, glasnije. No, što se događa kada se ta sklonost prema novim, intenzivnim iskustvima sudari s roditeljskim instinktom da zaštitimo svoju djecu od nepotrebnih (ili barem prerano iskusnih) opasnosti? I kako odgajati dijete koje kao da ne zna za strah, a da mu pritom ne slomimo duh?

Mozak na adrenalinu: Znanost iza potrage za uzbuđenjem

Pojam sensation seeking skovao je psiholog Marvin Zuckerman još šezdesetih godina, definirajući ga kao „sklonost traženju uzbuđenja i novih iskustava, čak i pod cijenu fizičkog, društvenog ili financijskog rizika“. Istraživanja pokazuju da ljudi s izraženom sklonošću prema uzbuđenju imaju nižu bazalnu razinu dopamina, što znači da im je potrebno više podražaja da bi osjetili isti osjećaj nagrade kao netko s uravnoteženim neurokemijskim sustavom.

Ako ste ikada vidjeli dijete koje jednostavno mora pokušati skočiti s ljuljačke dok je u zraku, znajte da ono zapravo traži svoj neurološki balans. Njihov mozak ne registrira dosadu na isti način kao kod druge djece i potreban im je pojačani podražaj da bi se osjećali angažirano i sretno.

Odrasli koji su se nekada penjali na krovove i skakali u rijeku s litica često postaju isti oni ljudi koji kasnije istražuju nepoznate dijelove svijeta ili izmišljaju nove načine rada. No, kako ih uopće odgojiti da prežive do odrasle dobi bez ozbiljnijih lomova?

Kako im postaviti granice, a da ih ne slomimo?

Stvari postaju komplicirane u trenutku kad shvatite da zaista postoji realna mogućnost kako će u nekom trenutku završiti s gipsom (ili ozbiljno istraumatiziranim susjedima). No, vaš roditeljski instinkt koji ih želi zaštititi od svega, može imati suprotan učinak. Ako ih previše kontrolirate, učite ih da je svijet jedno veliko opasno mjesto gdje nikad ne smiju riskirati. Ako ih pustite da rade što žele, pa… možda naprave viralni video na internetu koji prikazuje njihov skok s krova garaže na trampolin.

Rješenje je u usmjeravanju. Dajte im priliku da testiraju granice, ali u kontroliranim uvjetima. Ako vam dijete voli visine, umjesto da ga stalno skidate s ograde, upišite ga na penjanje. Ako voli brzinu, neka proba biciklizam ili skateboard. Drugim riječima: neka istražuje svijet, ali neka nauči kako to činiti na način na koji neće završiti na hitnoj.

Roditeljstvo između sigurnosti i slobode

Roditelji koji se suočavaju s djecom koja ne mogu mirno sjediti ili neprestano traže još izazova, još avanture, još opasnosti, često upadaju u zamku stalnog postavljanja granica i zabrana. No, problem je u tome što djeca koja su sensation seekers, ne funkcioniraju dobro u previše strukturiranom, predvidljivom okruženju. Previše kontrole može ih učiniti još rizičnijima jer će, umjesto da prihvate vaša pravila, tražiti sve kreativnije načine da ih zaobiđu.

S druge strane, potpuna sloboda može rezultirati time da dijete ne razvije svijest o posljedicama. Da ne spominjemo činjenicu da svijet jednostavno nije napravljen tako da podrži njihovu žeđ za opasnošću. Dakle, kako pronaći ravnotežu?

Jedna od strategija koju preporučuju psiholozi jest usmjeravanje njihove potrebe za uzbuđenjem u strukturirane, ali izazovne aktivnosti. Sportovi poput penjanja, borilačkih vještina ili čak umjetničke ekspresije (koja može biti podjednako adrenalinska ako se dijete nađe u pravom okruženju) mogu im pružiti potreban izazov, a istovremeno ih naučiti vještinama procjene rizika i donošenja odluka.

Poduzetnici, inovatori i ljudi koji mijenjaju pravila igre

Zanimljivo je da su brojni uspješni poduzetnici, kreativci i vizionari u djetinjstvu pokazivali snažnu sklonost prema uzbuđenju. Ako imate dijete koje se nikada ne drži pravila, možda imate budućeg inovatora na rukama. No, postavlja se pitanje: kako ga odgojiti tako da tu sklonost iskoristi na način koji će ga izgraditi, a ne uništiti?

Stručnjaci preporučuju učiti ih donošenju odluka umjesto slijepom poštivanju pravila. Umjesto da im kažete: „Nemoj to raditi jer ja tako kažem“, bolje je ponuditi im prostor za eksperimentiranje unutar sigurnih granica. Recimo, ako se dijete uporno želi popeti na visoku stijenu u parku, umjesto zabrane možete reći: „OK, popet ćeš se, ali prvo ćemo naučiti kako da se sigurno spustiš.“ Na taj način ono neće osjećati da mu je želja odbijena, već da ste vi podrška u njegovom istraživanju svijeta.

Je li moderni svijet previše siguran za ovakvu djecu?

Današnje društvo opsjednuto je sigurnošću, a to je u određenoj mjeri i razumljivo. No, previše sigurnosti može biti jednako štetno kao i premalo. U pokušaju da zaštitimo djecu, često ih izoliramo od stvarnih izazova, a time i od prilika da razviju otpornost, kreativnost i sposobnost procjene rizika.

Nekada su djeca provodila sate na ulici, učila kako riješiti sukobe i donosila odluke na temelju instinkta. Danas su pod stalnim nadzorom, a svaki njihov pokret je strukturiran – od škole, preko izvannastavnih aktivnosti do vremena provedenog na ekranima. Djeci koja su sensation seekers, ovo može djelovati poput zatvora.

Omogućite im i dajte im priliku da dožive više iskustava u stvarnom svijetu. Više pustolovina koje uključuju tijelo i um, bilo kroz sport, glazbu, znanost ili jednostavno – neorganizirano igranje u prirodi.

Avantura je neizbježna, ali način na koji je vodimo mijenja sve

Ako imate dijete koje traži uzbuđenje, ne pokušavajte ga promijeniti. Umjesto toga, postanite njegov vodič kroz svijet rizika i mogućnosti. Naučite ga kako donositi mudre odluke, kako prepoznati stvarnu opasnost i kako kanalizirati potrebu za adrenalinom na način koji mu neće ugroziti život, ali će mu dati onaj osjećaj ispunjenja koji traži.

I tko zna? Možda jednog dana upravo ta sklonost prema izazovima bude ono što ga izdvoji iz mase i odvede u nevjerojatne pustolovine – samo s više iskustva i boljom opremom.

Izvor naslovne fotografije: Pexels