Pravi naziv za „mušku medicinsku sestru“ (kako ih mnogi zovu) je medicinski tehničar i tu nema ništa čudno, unatoč tome što nas desetljeća rodnih stereotipa još uvijek uvjeravaju da su ove i slične profesije rezervirane samo za žene.

Problem je što društvo, unatoč svim pričama o jednakosti i progresivnosti, još uvijek koristi jezik i percepciju iz nekog davnog vremena, a jezik nije samo način komunikacije jer on oblikuje stvarnost. I dokle god ćemo muškarce u tim profesijama oslovljavati ženstvenim titulama, nastavit ćemo ih gurati u rubne uloge.

Briga i odgoj nemaju spol

Ako ste žena u tech industriji ili muškarac u odgojno-zdravstvenom sektoru, vjerojatno ste barem jednom osjetili težinu tih stereotipa na svojoj koži. Naše društvo uporno dijeli zanimanja prema spolu, kao da se radna sposobnost određuje genetikom. Često se vodimo izjavama i razmišljanjima poput:

„Žene su brižne i empatične, pa neka budu medicinske sestre i tete u vrtiću.“

„Muškarci su odlučni i tehnički sposobni, pa neka budu inženjeri ili vozači kamiona.“

Ova vrsta razmišljanja nije samo zastarjela, nego je i duboko štetna. S jedne strane, stavlja žene u okvire slabije plaćenih zanimanja, a s druge strane stigmatizira muškarce koji odaberu „ženske“ profesije. Rezultat? Zanimanja poput odgojitelja i medicinskog tehničara, koja su ključna za funkcioniranje društva, ne dobivaju ni priznanje ni poštovanje koje zaslužuju.

Prema istraživanjima, medicinske sestre i tehničari čine većinu globalnog zdravstvenog osoblja i pružaju gotovo 80 % praktične njege u cijelom svijetu. Bez njih, zdravstveni sustav bi kolabirao.

Pa zašto ih onda ne vidimo kao heroje, nego im pridajemo potpuno nepotrebne stereotipne titule? Muškarci u zdravstvenom sektoru često se susreću s pitanjima poput: „Zašto nisi studirao medicinu?“ ili „Jesi li previše nježan za muški posao?“ Ovakva pitanja nisu samo uvredljiva, nego utječu i degradiraju samu profesiju.

Istraživanja također pokazuju da muškarci u zdravstvenim zanimanjima često osjećaju potrebu da se dodatno dokazuju kako bi stekli poštovanje kolega i pacijenata. To stvara dodatan pritisak u već emocionalno i fizički zahtjevnoj profesiji.

Kako muškarci mijenjaju lice odgojno-zdravstvenih profesija?

Ovdje se ne radi o običnoj filozofiji i “izmišljanju tople vode”, niti je stvar samo u tituli ili politički korektnom jeziku. Stvar je u poštovanju, reprezentaciji i ravnopravnosti. Kada muškarca nazovete „tetom u vrtiću“, ne samo da ponižavate njegov trud i rad, nego i perpetuirate ideju da su neke profesije manje vrijedne jer su „ženske“.

To se, naravno, odražava i na plaće. Zanimanja koja se percipiraju kao „ženska“ imaju značajno niže prosječne plaće nego ona percipirana kao „muška“. To dovodi do toga da stvaramo društvo u kojem, ne samo da razdvajamo poslove po spolu, nego i pogodujemo ekonomskoj nejednakosti koja nas drži u krugu diskriminacije.

U ovoj priči imamo i veliku moć primjera djeci. Muškarci koji biraju raditi u vrtićima ili zdravstvenim ustanovama nisu samo odvažni zbog profesionalnog izbora, već i zbog društvene misije koju neizravno ispunjavaju. Njihova prisutnost šalje poruku djeci, roditeljima i cijelom društvu: „Odgoj i briga nisu rodne karakteristike, nego su i ljudske vrijednosti.“

Zamislite budućnost u kojoj dječak iz vrtića vidi muškog odgojitelja kao uzor. Ta slika može oblikovati cijeli njegov pogled na svijet, omogućujući mu da se jednoga dana osjeća slobodnijim birati karijeru koja ga istinski ispunjava – bez obzira na rodne okvire.

Što možemo učiniti?

Kako bismo od stereotipa došli do pravih promjena, potrebno je više pričati, ali još više djelovati. Započnimo od točnih naziva i nazovimo ljude onime što jesu: medicinski tehničar, odgojitelj, inženjerka, liječnica. Riječi su moćne, a poštovanje počinje s jezikom.

Isto tako, spomenuta zanimanja imaju veliku važnost i prema njima se treba tako i odnositi. Odgojitelji i medicinski tehničari nisu „pomoćne“ profesije – oni su temelj našeg društva. Vrijeme je da ih tretiramo tako.

Rodni stereotipi neće nestati sami od sebe. Potrebno je sustavno obrazovanje koje pokazuje da sposobnosti nisu ograničene spolom. Mi svi imamo odgovornost podržati ljude koji ruše rodne stereotipe, bilo da se radi o muškarcima u vrtićima ili ženama na gradilištima. To počinje edukacijom, ali i svakodnevnim izborima – od jezika koji koristimo, do načina na koji komuniciramo s djecom. Upravo zato je važno osvijestiti kako razbijanje stereotipa počinje u najranijoj dobi. Djeca koja vide raznolike uloge od malih nogu bit će otvorenija, tolerantnija i manje sklona diskriminaciji. Zato, ne zaboravimo redovito razgovarati s djecom o važnim temama poput ove.

Razbijanjem rodnih stereotipa, društvo omogućuje ljudima da biraju karijere u skladu sa svojim interesima i sposobnostima, a ne prema očekivanjima. To može smanjiti pritisak i stres povezan s odabirima „društveno prihvatljivih“ zanimanja. Za muškarce, to može značiti veću slobodu izražavanja emocija i ulazak u uloge koje su prirodno povezane s njegovanjem i empatijom, što ima pozitivne učinke i na njihovo mentalno zdravlje.

Vrijeme je da izgradimo narativ u kojem zanimanja nemaju spol. Muškarci koji biraju odgojno-zdravstvena zanimanja nisu „rijetke ptice“ ili iznimke. Oni su predvodnici društva koje je dovoljno hrabro da odbaci stereotipe i prihvati različitost. 

U konačnici, svijet koji stvaramo danas oblikovat će percepciju budućih generacija. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels