Prvi studenoga označava jedan od onih datuma kada se svatko od nas, htio to priznati ili ne, osjeća teže nego ostalih dana. Dok svjetlost svijeća i lampiona treperi svuda oko nas i ljudi u mirnim kolonama putuju prema grobljima diljem naše zemlje, zrak je težak, a u nama kovitla miks poniznosti i zbunjenosti. Otvaraju se stare rane, prisjećamo se svih onih koji su nas oblikovali i obilježili, svih onih koji nam svakodnevno nedostaju, ali to uspijevamo uspješno zatrpati slojem obaveza zbog kojih ne stignemo previše razmišljati. No, na ovaj dan smijemo. Čak i trebamo, to je poželjno - bez obzira jeste li vjernik ili ne. Na ovaj blagdan imamo priliku za potpunu introspekciju i refleksivna razmišljanja o prolaznosti života. 

Ipak, za mnoge je prvi studenoga samo još jedan datum u kalendaru koji treba ispoštovati, rutina koju se ne smije preskočiti. Ono što društvene norme nalažu, ne preskače se ni pod cijenu iskrenosti. Svi sveti mnogima su još jedna u nizu obaveza u kojoj se odlazak na groblje gleda u kontekstu pripadnosti zajednici i koja se obavlja bez pretjerano emotivnog angažmana.

Društveni pritisci

Cvijeće i cvjetni aranžmani, pa čak i svijeće, danas imaju vrlo visoku cijenu. Društveni pritisci, uključujući one povezane s blagdanima, mogu dovesti do financijskih opterećenja, osjećaja krivnje kod ljudi s nižim primanjima i nelagode kod onih koji nemaju uopće mogućnost ili želju kupovati skupe cvjetne aranžmane. Tada se događaju krađe po grobljima i slične grozne stvari. To nas tjera da se zapitamo radi li se ovdje doista o iskrenom sjećanju na preminule drage ljude ili o komercijalizaciji sjećanja i dokazivanju drugima?

Zašto dolazimo na groblje?

Mislim da se svatko od nas ovih dana mora iskreno zapitati zašto uistinu dolazimo na groblje i što tražimo dok gledamo u sve te kamene ploče, križeve i ostale vjerske simbole. U hrvatskom društvu, obiteljske i općenito socijalne veze snažno su izražene te se isprepliću s tradicijom i poštovanjem koje osjećamo prema svima koji su nas na neki način oblikovali. 

Takvi društveni standardi i poštovanje prema svima onima kojih više nema, mogu učiniti da doista upadnemo u zamku u kojoj se gubi osobna dimenzija ovog blagdana u korist zadovoljavanja društvenih očekivanja. O tome treba promišljati i to si osvijestiti. Zapitajte se što tražite na groblju i kako se osjećate dok gledate ispisana poznata imena i datume na spomenicima i grobovima. Važno je pronaći prostor u kojem je prisjećanje na preminule autentično i lišeno očekivanja okoline.

Što blagdan Svih svetih govori o nama?

Ovom blagdanu možemo vratiti iskrenost i tišinu kakvu zaslužuje – ali samo ako odlučimo povući tu bolnu crtu, granicu uz koju ćemo uspjeti zažmiriti na susjede, na sve ono što će netko misliti ili reći, na sva ta moranja koja društvo nalaže, a to nigdje nije zapisano. Ako odlučimo odbaciti maske i oklope koje smo navukli, možda shvatimo da se ovdje zaista ne radi o komercijaliziranom Halloweenu nego o pravom blagdanu u kojem se događa eksplozija emocija i sjećanja, zahvalnosti i nostalgije, vjere u bolje sutra i tišine koja ne traži nikakve potvrde, već samo iskrenost. 

Bez obzira birate li cvjetne aranžmane, jednostavnu svijeću, dugi boravak uz grob voljenih osoba ili običnu šetnju među titravim svijećama u sumrak, budite sigurni da to što ste odabrali činite isključivo radi sebe, odnosno svojih unutarnjih potreba.

Svi sveti je blagdan koji ima potencijal postati dan u kojem ćemo se suočiti s kolektivnom prošlosti, s gubitcima, sukobima, nasljeđem koje su nam drage osobe ostavile (tu ne mislimo na materijalno) te da prepoznamo i gradimo ljudskost prilikom otkrivanja svih zaboravljenih sjećanja. Umjesto natjecanja u materijalnim i emocija lišenim gestama, ovaj bi dan mogao biti blagdan osobne, ali i društvene katarze i prihvaćanja.

Izvor naslovne fotografije: Pexels