Moderni očevi danas znaju složiti bočicu, promijeniti pelenu i biti nježni kad treba. Uključeni su, prisutni, emotivno dostupniji no ikad prije. I to je za svaku pohvalu. 

Ali… Kad je riječ o školskim obvezama, domaćim zadaćama, roditeljskim sastancima, porukama učitelja, danima bez nastave, školskim izletima, rijetko koji tatager je prisutan. I to ne zato što ne žele, nego zato što sustav i dalje funkcionira kao da je škola mamin teritorij. 

No, ako nikad nisu dobili prostor, poticaj, jezik ili priznanje da su „ravnopravni igrači“ – kako uopće očekivati da se uključe?

Roditeljski sastanci kao mamin teren

Uđi u bilo koju školsku učionicu u 18:00 kad je roditeljski. Zrak miriše na ženski parfem, papir i laganu frustraciju. 17 mama, dvije bake i jedan otac — obično u kapuljači, kao da skriva činjenicu da ne zna ime razrednice.

To nije problem osobnog izbora, to je problem društvene strukture i sustava koji još uvijek majku stavlja kao CEO školskih komunikacija, a oca kao zamjenskog tehničara za potpisivanje ispričnice.

Unatoč površinskom pomaku prema ravnopravnom roditeljstvu, realnost je često mnogo tradicionalnija nego što bismo voljeli priznati. Kad je riječ o emocionalno i logistički složenijim zadacima, poput školskih obaveza, tate vrlo često i dalje odrađuju pomoćne uloge. Kao da su zamjene koje ulaze u igru samo kad se mama ne može spojiti na Wi-Fi. Školski svijet ostaje neprepoznat kao dio očinske odgovornosti.

Školski Google kalendar: alat koji bi svaki tata trebao imati

Zvuči grubo? Možda. Ali zamisli ovo kao konstruktivni wake-up call.

Tata koji ne zna kad su roditeljski sastanci, kad dijete ima ispit, kad treba donijeti kolače za Dan škole — ne sudjeluje punim kapacitetom. To nije podjela posla, to je nevidljivo prebacivanje odgovornosti.

I zato je krajnje vrijeme da tate:

• Znaju ime razrednika (i pedagoga),
• Imaju školsku aplikaciju na mobitelu,
• Prate raspored kao što prate utakmice Lige prvaka,
• Iniciraju razgovore o ocjenama, a ne čekaju da ih mama informira.

Mijenjanje paradigme od „Ja ću kad mogu“ do „To je moja odgovornost“

Najveći problem nije nedostatak volje, nego niži prag očekivanja. Kad tata dođe na roditeljski, svi plješću. Kad ne dođe, nikome ništa. 

S druge strane, kad mama nešto zaboravi, ona “ne brine”, “nemarna je” ili “nezainteresirana”. To su dvostruki standardi koji vuku žene prema izgaranju, a muškarce drže u zoni ugode, no vrijeme je da s tim raščistimo.

Što se može učiniti?

Promjena neće doći iz jednog smjera, zato smo razmislili što se može učiniti kako bi se ista potaknula i što prije primijenila.

Evo nekoliko konkretnih koraka:

• Škole trebaju osvježiti narative i prakse: Komunicirajte s oba roditelja, fleksibilnije organizirajte roditeljske sastanke, preispitajte predodžbe o tome tko je roditelj za školsku komunikaciju.
• Očevi trebaju preuzeti inicijativu: Nije dovoljno čekati da vas pozovu – pitajte, pojavite se, učite zajedno s djecom, pa i pogriješite. To je sve dio roditeljstva.
• Društvo mora prestati aplaudirati osnovnom angažmanu muškaraca: Briga za djecu nije „bonus“, nego primarna odgovornost.
• Mediji i pop kultura trebaju prikazivati očeve u stvarnim, aktivnim školskim situacijama, a ne samo u komičnim pokušajima preživljavanja dok je mama na poslovnom putu.

Ovo nije napad na tate, nego poziv da budu bolji

Bilo kako bilo, danas više nije dovoljno biti “dobar tata” koji zna skuhati večeru i odvesti dijete na trening. Današnji tata mora znati kad je kontrolni iz prirode, razumjeti ocjene u e-Dnevniku, primijetiti kad dijete ima tjeskobu oko škole, i da — pojaviti se na roditeljskom sastanku i slušati. 

Ako možeš pregovarati s klijentima, sigurno možeš poslati i mail razredniku. Ako možeš guglati novi mobitel za svoje dijete, sigurno možeš otvoriti Teams i pregledati napisanu domaću zadaću bez da te itko (čitaj: mama) na to mora podsjećati.

Pravo očinstvo danas ne izgleda kao “Uskačem kad treba”, nego kao “Tu sam — stalno, aktivno i ravnopravno”. 

Jer djeca i škola nisu mamin projekt. Škola je obiteljska priča, a tata koji zna što se događa u školi nije superheroj. On je jednostavno — tata(ger).

Izvor naslovne fotografije: Pexels