Ovo je vrijeme u kojem živimo – ljudi dejtaju preko Tindera gdje im je sve na dlanu i jednim pokretom prsta oni zaključe sviđa li im se netko ili ne, internetom kruže “zabavni” video zapisi o tome što je ženama sve ick kod muškaraca – od načina kako kihnu do toga kako trče. Mladi muškarci ugledaju se na Andrewa Tatea i gluposti koje trabunja. I da ne nabrajamo dalje. Ali iz ovoga je već lako shvatiti da je dejtanje danas sve samo ne lako. 

Tu ćemo još ubaciti i političke stavove jer koliko god mi bili politički angažirani ili apolitični, neke političke i svjetonadzorske osnove itekako imaju utjecaja na veze i ljubavne odnose. 

Evo baš sam neki dan na jednom druženju pitala dečke za stolom pitanje bi li radije išli na Hod za život ili Gay pride. Nekima možda smiješno pitanje, ali kao što sam i pretpostavila, pokazalo se da su dečki puno konzervativniji i desnije orijentirani nego što je to slučaj kod žena. 

Preopterećenje izbora ili preispitivanje vrijednosti?

Moderni dejting nam daje privid neograničenog izbora, zabludu zbog koje pomislimo da uvijek “možemo bolje”, da se ne trebamo radi nikoga mijenjati i nikome se prilagođavati. I to do jedne mjere je zdravo i istinito. Ne bismo trebali dopustiti da nas netko mijenja, samo da bismo bili u vezi. Ali gdje je granica zdravog kompromisa i mijenjanja nečijih crta ličnosti, društvenim stavova i vjerovanja?

Isto tako, moderna kultura „neprestane potrage“ usko je povezana s konzumerističkim mentalitetom, gdje su i ljudi postali proizvodi - stalno nam treba nešto novo i svježe. Tražimo savršenstvo, zaboravljajući da stvarne veze zahtijevaju predanost, trud i emocionalnu dostupnost.

Rodne uloge i teret prošlosti

Patrijarhat je muškarcima nametnuo ideju da moraju biti jaki i neosjetljivi. Odrastanje u takvom okruženju često rezultira emocionalnom zatvorenošću, što otežava stvaranje kvalitetnih odnosa. S druge strane, žene se tradicionalno doživljavaju kao njegovateljice koje preuzimaju sav emocionalni rad i teret u vezi, bilo da je to pokretanje nekih važnih emocionalnih pitanja ili razmišljanje o tome kada im se suprug zadnji put čuo s roditeljima. Emocionalni rad u vezama nije samo reći “volim te” ili pitati “kako si”. Sve to ide puno dublje i zahtjeva puno veći trud i razmišljanje. 

Danas žene sve češće odbijaju taj scenarij. Emocionalno raspoloživi muškarci više nisu samo poželjni, već i nužni za kvalitetnu vezu. Žene teško pristaju na manje. Potraga za partnerom koji zna izraziti osjećaje izaziva krizu kod onih koji nisu spremni preispitati zastarjele norme i otvoriti vrata svojih osjećaja koje godinama gomilaju kroz život, iskustva, ponekad i traume. Ne moramo čak sve gledati ni iz prizme ljubavi, već i prijateljstva. Koliko muškaraca znate koji imaju najbolje prijatelje s kojima dijele sve brige koje ih muče, s kojima analiziraju situacije koje su proživjeli na poslu ili u vezi? Žene, s druge strane, u svojim ženskim prijateljicama neprestano nalaze emocionalnu potporu i oslonac. 

I da, istina je da se muškarci ponekad “više otvore” svojoj partnerici nego prijateljima, ali to je zato što su naučeni da se generalno o emocijama ne priča previše. Ali onda im u život dođe žena koja to “zahtijeva” pa oni pokleknu, barem malo, da bi joj udovoljili. Vrlo rijetko iz vlastite, prirodne potrebe.

Mit o „tržištu ljubavi“

Tu je i društveni trend koji nas uči da veze funkcioniraju kao poslovni ugovori. Brak je zajednički kredit za stan, dupli financijski prihodi, lakši život. Kao neki ugovor s pogodnijim uvjetima. Ali takav model je štetan za oba spola jer reducira ljudske odnose na transakcije i convenience.

Žene traže emocionalnu povezanost, muškarci traže tradicionalne žene i brakove kakve su imali njegovi roditelji.

Ključ uspjeha?

Za svaku vezu postoji drugačiji “ključ uspjeha”. Ali u velikom broju slučajeva, to je toliko često spominjana emocionalna inteligencija. Nažalost, mnogi muškarci odrastaju bez ovog ključnog alata, potisnuti stereotipima da su osjećaji znak slabosti. U takvom okruženju, očekuje se da žene budu emocionalni „servisi“, dok same ne dobivaju podršku koja im treba.

Promjena dolazi kroz preispitivanje i odbacivanje nametnutih rodnih uloga. Veze nisu gotovi proizvodi; one su procesi koji zahtijevaju rad, empatiju i međusobno poštovanje, jednak trud s obje strane, jednak kompromis s obje stane.

Znači li sve ovo da smo možda sve više single jer se ne zadovoljavamo prosječnim, želimo više od drugih, ali i sebe, imamo nerealna očekivanja ili smo previše zadovoljni sami sa sobom da bismo pustili nekoga da nam “promjeni” svakodnevicu? Ili samo puno filozofiramo? Što vi mislite?

Izvor naslovne fotografije: Pexels