Jedna od tri žene u EU starije od 15 godina doživjele su neki oblik fizičkog i/ili seksualnog nasilja, jedna od dvije je doživjela seksualno napastovanje, dvije od pet žena proživjele su psihičko maltretiranje, a jedna od deset je bila žrtva maltretiranja na internetu, pokazuju podaci službenog EU dokumenta o jednakosti spolova iz 2021. godine. 

Ovakve me brojke uvijek toliko potresu, a onda kada razmislim o svojem iskustvu i iskustvu žena koje poznajem, nimalo me ne iznenade. I to je ono što me posebno boli kada pričamo o jednakosti u današnjem društvu. Kada slušam o tome, “što bi žene još htjele, pa imaju sva prava”.

EU strategija za jednakost spolova

Nakon covid krize i lockdowna koji nas je sve natjerao da ostanemo kod kuće, na površinu su isplivale neke zabrinjavajuće brojke i postoci kada govorimo o obiteljskom nasilju. Naime, u državama Europe povećao se broj prijava obiteljskog nasilja, što je navelo EU komisiju da sastavi strategiju za jednakost spolova (Gender Equality Strategy 2020-2025) s ciljem da se stane na kraju rodnoj nejednakosti i stereotipima vezanima za spol i rod. 

Taktike su bile različite, od otvaranja sigurnih kuća, do besplatnih telefonskih brojeva koje žrtve mogu nazvati. U Francuskoj, gdje se broj žrtava obiteljskog nasilja za vrijeme Covida povećao za čak 32 %, postojala je tajna riječ koja bi djelatnicima ljekarni signalizirala da je osoba žrtva nasilja te je razrađena cijela procedura za prijavljivanje nasilja i pomoć žrtvama.

Puno je to hvalevrijednih strategija, istraživanja, dokumentacije i pokazivanja inicijative za promjenu, ali meni se nažalost i dalje čini da svakih nekoliko dana čitam vijesti o tome kako je bivši ili sadašnji partner ubio svoju ženu ili majku, kako je kolega na poslu seksualno napastovao kolegicu, kako se na internetu šire neprimjerene slike i video materijali žena i djevojčica. 

Tko prijavljuje nasilje

Uvijek je teško govoriti o brojkama i statistikama, kada iza njih stoje toliko teške priče i iskustva, a još je teže osvijestiti da je tek manji broj svih tih oblika nasilja i uznemiravanja zapravo prijavljen. 

Velik broj žrtava odluči ne prijaviti nasilnika i zato postoji niz razloga, a jedan od toga je i da se puno puta kada se nasilje prijavi, prvo krene sa skepsom oko istinitosti prijave i prvo se ispituje žrtva, a ne onaj tko je nasilje počinio. Sekundarna viktimizacija za neke je žrtve jednostavno previše, a strah od partnera paralizirajuć. 

Podaci pokazuju da čak 30 posto svih prijava dolazi od strane svjedoka nasilja, a ne izravnih žrtava. Koliko god mi ova tema teško pada, osjetim neko maleno olakšanje kada vidim da postoje pojedinci koji stanu iza žrtve, koji skupe hrabrost koju žrtva ne može pronaći i koji prijave nasilje. 

Stereotipi hrane seksizam i diskriminaciju

Razni stereotipi, duboko ukopani u našu percepciju društva, nameću ideje o tome koja su ponašanja i težnje prihvatljivi za žene, muškarce, djevojčice ili dječake. 

Rodni stereotipi potiču restriktivna očekivanja o sposobnostima muškaraca i žena koja se temelje isključivo na njihovom spolu. Utkana u živote djevojčica i dječaka, ovakva razmišljanja i stavovi kasnije utječu na njihove živote, odluke, na percepciju njih samih, a idu i toliko duboko da utječu na političke i ekonomske odluke. 

Stereotipi vezani za spol glavni su uzrok seksizma i diskriminacije prema ženama u svoj njihovoj raznolikosti (tu su naravno i druge skupine pogođene ovakvom stereotipizacijom, poput migranata, ljudi druge rase ili starije dobne skupine itd.).

Idući puta kada osvijestite da razmišljate ili se ponašate vođeni stereotipima koje nam je društvo nametnulo, zapitajte se koliko duboko ide njihov utjecaj i na koje sve sfere društva utječe. 

Kako do promjene?

Voljela bih znati da postoji odgovor na pitanje kako zaustaviti negativan utjecaj rodnih stereotipa, da postoji način kako smanjiti nasilje nad ženama i djevojčicama koje su u najvećem broju žrtve, da postoji opravdana nada da društvo ide naprijed i da i žene i muškarci zajedno rade na tome da se postigne jednakost. 

Voljela bih vidjeti da muškarci razumiju izazove s kojima se žene moraju nositi i da zajedno stanu na kraj društvu u kojem je svaka druga žena žrtva. Da muškarci ušutkaju seksističke komentare svojih prijatelja, da žene prestanu imati izjave kao „ma tipična ženska“, da se smanji broj žrtava, da „NE“ napokon postane ne. Da smo jednaki  i da se jednako borimo. 

Ali iskreno, čini mi se da dio svijeta napreduje, ali da istovremeno dio svijeta nazaduje. Tinejdžeri, kada ih na ulicama ispituju pitanja za neke TikTok profile imaju izjave poput „ženi je mjesto doma s djecom, ja ću raditi“, na drugom kraju svijeta, postoje žene kojima se uvjetuje da izvan kuće ne smiju pričati, u susjednim državama žrtva prijavi obiteljskog nasilnika koji ne dobije nikakvu kaznu i mjesec dana nakon toga ju ubije, dok njegovi poznanici u komentarima pišu da ga je ona „jednostavno izludila i da jedan pukao“. 

Pitajte me još jednom, „što bi žene još htjele?“. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels