Kako moj muž kaže – dijete je bilo željeno, ali ne i planirano. Jer ja sam si sve isplanirala da budem trudna 2025. godine. Sve sam si to lijepo tako posložila, sve projekte namjestila da sve odradim i onda sam – trudna. Taman sam si zamislila da odradim jednu veliku premijeru krajem studenog, advent u kazalištu, koji je najteži dio godine i najintenzivniji, i onda – laganini pa “kad se primi”. 

Ali, kako kažu – čovjek snuje, Bog određuje. 

Moj muž (koliko je očito da smo tek nedavno vjenčani pa uživam u svakoj prilici da ga nazovem tim novim nazivom?) cijeli mi je tjedan prije rađenja testa tvrdio da sam trudna, a ja sam uporno sve signale odlučila čitati iz ugla “Ma to je PMS”. I tako sam iz inata, nakon tjedan dana objašnjavanja da je u krivu, odlučila napraviti test samo da mu dokažem kako je “zabrijao” i kako sigurno nisam trudna pa da stavim točku na i. 

A kad ono – plus sa znakom da sam trudna više od 3 tjedna zasvijetlio prije nego je minuta prošla! 

Moja prva misao?  “A što ću s premijerom??”.

Što će biti s mojom karijerom?

I iako sam svjesna i neizmjerno zahvalna da sam jedna od onih kojima se “eto desilo” bez plana i pameti, bez injekcija, ovulacijskih testova i svega onoga što planiranje bebe nosi, u tom trenutku uhvatila me panika.

Što će biti s mojom karijerom? Sa firmom? Tek sam počela vježbati povjerenje i od prošle godine počela delegirati poslove, zapošljavati još ljudi, vjerovati da ne moram sama.

Jedan dio mene odmah je skočio da se ne moram svega odreći. Da se mogu vratiti na posao začas, da je tajming zapravo super jer mi je termin sredinom prosinca, siječanj i veljača su slabiji dio sezone, i od ožujka ja već mogu biti natrag. Ali jedan dio mene stisnuo je kočnicu. Jedan dio mene je rekao “a što ako se nećemo htjeti vratiti već u ožujku? Kako ćemo biti? TKO ću biti?”. Onda me uhvatio strah – što ako se neću uopće htjeti vratiti. Smijem li uopće pomisliti da me posao neće zanimati? Smije li se to?

Osobito u svijetu poduzetništva, a osobito kulturnog, gdje plaća – ne postoji. Počela sam razmišljati o pasivnim prihodima, pa kuditi sebe jer nisam prije sve moguće prodavala, radila više pa da sad već imam funkcionirajuće pasivne prihode (barem djelomično), a ne da ih tek sad uspostavljam. Pa onda zašto sam toliko ulagala u terapije, edukacije, kad sam mogla štedjeti? Stotine strahova i stotine pitanja vezano samo za moj vlastiti identitet i život nakon poroda, a kamo li vezano za dijete, partnera. I naravno na vrhu, pitanje – koliko je uopće danas dopušteno reći da ja možda želim ostati doma. Ili pak nakon mjesec dana reći – ja se želim vratiti na posao, želim stvarati, želim izići? I najteže od svega – prepustiti se tom neznanju. Da ne znam tko ću biti. Kakva ću biti. Što ću htjeti, što će mi trebati.

Je li slabost ostati doma ili vratiti se što prije na posao? 

Jedan moj dio čvrsto se drži identiteta žene koja sve može, koja sve izdura, koja radi 10 poslova dnevno, koja odradi radni dan od 16 sati, koja živi s onim motom “moj posao je moj poziv” (u što duboko i vjerujem) i taj se dio stravično boji promjene koja nije bila isplanirana. Koja se nije trebala sada dogoditi. Jer kako ćemo sada? Što ako sad ja odlučim sve zaustaviti? Hoću li uništiti firmu? Što ako izgubim svaku ambiciju??

I zanimljiv mi je taj strah. Stvarno – što ako? Što će se to točno dogoditi? 

I znam koliko sam se zgražala na pomisao da bi mogla tako razmišljati prije – jer možeš u današnjem svijetu imati sve. Moraš moći. 

I zaista možemo. Ogromna privilegija vremena u kojem živimo. Kako onda ti uopće padne na pamet da to odbaciš? Kako nezahvalno i gotovo kao da spuštaš samu sebe ako kažeš da ne želiš.

A sada se pitam imamo li privilegiju i da smijemo – ne htjeti?

I koliko god se trudim, ne mogu izbjeći ni savjete niti sve moguće mameće grupe i komentare. 

Pa nije dobro ako dojiš, nije dobro ako ne dojiš. Nije dobro ako želiš ostati doma 4 godine, nije dobro ako se želiš vratiti nakon mjesec dana doma. Sve je u tom mamećem svijetu nekako u ekstremima. Barem mi se tako čini. Možda me i toga strah. Da ću sigurno nekako “fejlati” u mamećim krugovima. Neka će ispasti bolja. A ja ću ispasti – slaba. 

Jer nitko ne želi ispasti slab. Samo ne znam je li slabost ostati doma ili je slabost vratiti se što prije na posao? 

Ovisi kog pitaš. I kada. 

Možda je baš u današnjem svijetu izazov usuditi se biti – slaba. 

Biti slaba poduzetnica. Kakav paradoks.

A tu je možda naša najveća – ženska – snaga.

Što god odabereš – u redu je

Ploviti nužnim promjenama koje nosi naša priroda i prepustiti se. Ne boriti se protiv. Već plivati sa. Plivati sa željom da se vratiš odmah i sa odlukom da dojiš ili ne dojiš i sa željom da se ne vratiš možda – ikada. Mislim da je najteže dopustiti prvo – samoj sebi. Plivati. Shvatiti da zaista – možemo sve. 

A to “sve” ponekad može biti i ono što se nekome čini – “ništa”. 

Naša odluka da se prepustimo nekome može izgledati kao da odustajemo.

Usudim li se?

Znatiželjna sam da vidim tko će ta Buga biti. I što će htjeti. A za sada ću vježbati da uopće mogu doći do toga da joj dopustim da smije. 

Nadam se samo da nisam jedina koja osjeća kako se nalazi u limbu. Nedoumici što taj “sve” za mene znači. Kao rastrgana između svega toga što se “smije” i one mogućnosti da ja to – neću htjeti.

Nekako osjećam da nisam. I ako si tu samnom – smijemo i to.

Izvor naslovne fotografije: Buga Marija Šimić Milošev // Foto: Barbara Tursan Mišić