Svašta sam već čula i doživjela od Generacije Z (kao milenijalac), ali što se posla tiče, podržavam i njih i njihov stav – nema poslovnih poziva u 8 ujutro, ni sastanaka za vrijeme ručka, a ni hrpe prekovremenih. Mogu biti svakakvi, ali nisu ludi (moje skromno mišljenje). 

Unatoč tome svemu, jedno je sigurno, svaka generacija uvijek će reći da su oni „zadnji koji su normalni", a mi možemo pisati, objašnjavati i argumentirati koliko hoćemo. Ali na stranu to što će reći koja generacija. Meni dođe da se, barem što se posla i karijere tiče, ugledam na ovu mlađu.

“Ove današnje generacije, sami neradnici”

Naime, na današnjem tržištu rada događa se primjetna promjena: mlađe generacije sve se više odmiču od stresnih i visokopozicioniranih karijera u korist poslova koji daju prioritet njihovoj mentalnoj dobrobiti. Dok starije generacije ovo mogu vidjeti kao nedostatak ambicije, stvarnost je, po mom mišljenju, puno složenija. Osobno ne gledam to kao znak lijenosti, ni bahatosti i nezrelosti, već kao prepoznavanje da mentalno zdravlje, osobno ispunjenje i ravnoteža između posla i privatnog života vrijede više od samog jurenja za promaknućima i povišicama.

Uzalud tebi, bratko, ako te na poslu zovu „mašina“, nije ti to kompliment. To samo znači da će te nadređeni najčešće staviti u poziciju da im nešto središ. Da, imaju povjerenja u tebe, ali ne u onom smislu da te nagrade i skinu teret s tebe, nego skroz suprotno, znaju da ti na leđa mogu natovariti sve pa gledaju do kud ide. (Čast iznimkama!)

Generacijske razlike u stavu prema poslu

Generacijski jazovi sve su veći kako se pojavljuju nove generacije i to u stavovima prema gotovo svemu – od politike i liberalnosti ili konzervatizma, do stila života i, pogađate - odnosa prema poslu.

Ovakva je otprilike slika međugeneracijskih razlika, kada je riječ o poslu.

• Baby Boomeri (rođeni između 1946. i 1964.) su odrasli u vremenu kada su naporan rad i odanost tvrtki bili nagrađeni. Penjanje korporativnom ljestvicom smatralo se jedinim načinom postizanja uspjeha. Mnogi su boomeri bili spremni žrtvovati osobno vrijeme za dugoročnu financijsku stabilnost. To su vam naši stričevi i ujaci koji su cijeli život radili u istoj tvornici. Oni ambiciozni i odani su došli od trake do vlastitog stola u uredu. Oni malo vragolasti su promijenili dva do tri posla u životu.
• Generacija X (rođeni između 1965. i 1980.) cijenila je neovisnost i ravnotežu više od boomera, ali su i dalje vjerovali da profesionalni uspjeh zahtijeva neumorni trud. Svjedočili su ekonomskoj nestabilnosti kraja 20. stoljeća i osjećali potrebu za napornim radom kako bi im nosevi ostali iznad površine. Ali isto su dali da se ponekad „gazi“ po njima, jer „tako ti to ide“.

• Milenijalci (rođeni između 1981. i 1996.) su ušli na tržište rada tijekom uspona kulture hustle. Rečeno im je da mogu "imati sve" ako se samo dovoljno potrude. Mnogi su pokrenuli dodatne poslove kroz karijere, samo da bi se na kraju našli - iscrpljeni, potplaćeni i razočarani. Borili su se za bolju ravnotežu između posla i privatnog života, ali su i dalje često stavljali posao ispred osobne dobrobiti jer su vjerovati „da će se jednom to sve isplatiti“. OK, budući da sam pripadnica te generacije, neću reći da je sve izgubljeno. Možda se dogodi čudo pa s dva posla uspijem kupiti garažu za auto u Zagrebu i otplatiti ju za 30 godina pa rentati bogatašima koji svake tri godine kupe stan na keš.
• Generacija Z (rođeni između 1997. i 2012.), generacija zbog koje sam i krenula s ovom temom. Oni su gledali kako mi milenijalci padamo u crnu rupu zvanu burnout i rekli: "Ne, hvala." Shvatili su da prekovremeni rad ne vodi nužno uspjehu, nego samo iscrpljenosti. Stavili su sebe na prvo mjesto i svoje mentalno zdravlje. Da, zbog toga stvarno ponekad znaju ispasti previše razmaženi, u nečijim očima čak i nesposobni, ali ekipa barem ima jasne prioritete. Ja ih osobno ne osuđujem. Možda to tako mora izgledati. Možda je Generacija Z ona koja će pokrenuti veliki shift i promjenu u tržište rada i način kako se na radnike gleda. Možda su oni prijelomna točka pa se zato oko njih diže tolika prašina. A i to uvijek tako biva kad postavljate granice – ili u poslu ili u odnosima. Nikome nije jasno otkuda „taj stav“. Možda se samo ljutimo na njih jer su shvatili da prekovremeni rad ne znači da ste „vrjedniji radnik“, već samo da vas je lakše iskoristiti, da ne kažem "iscijediti".

Utjecaj stresa na radnom mjestu

Količina stresa i ASAP-a na radnom mjestu bili su jedan od glavnih čimbenika ove promjene u pogledu na posao i karijeru. Već odavno znamo da prekomjerni stres utječe na naše psihičko i fizičko zdravlje, stoga nerijetko dolazimo do iscrpljenosti, burnouta, anksioznosti i depresije, promjena raspoloženja, lošeg sna i da ne nabrajam dalje.

Istraživanje objavljeno u Frontiers in Psychology pokazalo je da "stres na poslu negativno utječe na mentalno zdravlje, što zauzvrat negativno utječe na radnu učinkovitost." Drugim riječima, iscrpljeni zaposlenici ne samo da pate osobno, već su i manje učinkoviti na poslu. Di je tu logika?

Uvijek kada se negdje pokrene neka tema oko posla, sjetim se svojih roditelja, koji su cijeli život dio radničke klase, nikada im ništa nije bilo preteško, uvijek su odrađivali što je trebalo, a i više od toga. Mislite da je to spriječilo direktora da ne otpusti mog tatu par godina prije mirovine dok je firma bila u teškoj situaciji? Ili da su mamu posebno cijenili kao radnicu jer je uvijek bila na raspolaganju? Nikakva količina rada i zalaganja nije vam garancija da ste “sigurni”. I možda je jednostavno vrijeme da nam posao postane samo posao. Stvar koja je promjenjiva, koja nas ne definira i koja nam donosi zaradu i novac. Da radimo taman toliko koliko se od nas traži. Možda ne quiet quitting per se, ali svakako da odbijamo raditi više nego za što nas plaćaju. Radimo svoje poslove, ali strogo se držeći onoga što je “crno na bijelo” - bez neplaćenih prekovremenih sati, bez odgovaranja na mailove nakon radnog vremena i bez žrtvovanja osobnog vremena za posao.

Mislim, biste li vi zamijenili svoje mentalno zdravlje za posao koji vam neće uzvratiti lojalnost? Pitanje za sve generacije.

Možda ova promjena ima smisla?

Jasno mi je da će starije generacije koje čitaju možda na sve ovo gledati skeptično i kritizirati. I čak vjerujem da bi imali i neke dobre argumente. Ali ako ste vi živjeli tako da su vas nadređeni iskorištavali i uzimali vam previše od života, zašto ne bismo prekinuli krug?

Svijet se evidentno mijenja na apsolutno svim aspektima i da, u nekima stvarno odlazi da ne kažem gdje i vuče nas na krivu stranu, ali osobno, ovu promjenu u pogledu na posao dočekujem široko otvorenih ruku. Zašto bi netko radio dodatne sate bez dodatne plaće? Zašto bi zaposlenik trebao žrtvovati večeri i vikende za tvrtku koja ga vidi kao zamjenjivu robu? Zašto bi odlazili spavati ili se budili s grčem u trbuhu zbog onoga što ih čeka na poslu?

Gdje mi je sjekira za korporativnu ljestvicu?

Ako pitate mlađe generacije radnika, za mnoge od njih promaknuća i liderske uloge jednostavno nisu vrijedni tog stresa. Starije generacije učile su da više odgovornosti znači veći uspjeh, ali mlađi radnici su vidjeli da više odgovornosti često donosi više stresa, dulje radno vrijeme i malo stvarne nagrade. Osim tih nekih x više eura na računu (ili na ruke, jer, poslodavci).

Nedavno sam na Redditu čitala iskustva radnika i mišljenja, i puno je onih koji odbijaju promaknuća. Na prvu se čini suludo, ali već na drugu sasvim jasno. Promaknuća uvijek znače dodatne odgovornosti koje gotovo neizbježno za sobom vuku i više stresa. A sve to bez značajnog poboljšanja kvalitete života ili velike razlike u plaći. Mnogi su se na Redditu složili oko jednog: radije bi zarađivali malo manje i bili sretni nego zarađivali više i bili nesretni.

A mislim, pazi. Čak i da rast u plaći bude enorman, je l' vrijedi? Da platim kartu do Tanzanije da uživam, ali u džepu držim mobitel jer će me možda ipak trebati ASAP. Jer, nečime treba onda i opravdati tu plaću.

Titula ili mirna glava?

Svima (ne samo nekim generacijama) nam je jasno da je novac važan, ali treba osvijestiti da novac nije sve i da ne osigurava samo on dobru kvalitetu života. Koja je svrha zarađivati ne znam ti kakvu plaću ako ste stalno anksiozni, iscrpljeni i nemate vremena uživati u životu?

Ako ću birati između titule, velike odgovornosti i visoke plaće i fleksibilnosti, povremenog rada od doma i mirne duše i glave - biram drugo. Možda sam ja luda i ne dovoljno ambiciozna, a možda sam samo na vrijeme shvatila što mi je u životu prioritet.

Pretjeruju li mlađe generacije?

Neki bih rekli da su mladi “premekani”, da život nije dječji ringišpil i da trebaju očvrsnuti jer smo svi to prošli. I možda ima malo istine u tome, ali s druge strane, inzistiranje na mentalnom zdravlju, napuštanje toksičnih radnih mjesta i odbijanje prekomjernog rada meni ne zvuči kao pretjerivanje. Naravno, imaju i oni neke “fiks ideje” na koje mi, nešto stariji, nekad nemamo komentara, ali treba im priznati neke stvari koje rade dobro i poštivati stavove koji su im na mjestu.

Lako ih je kritizirati zbog visokih standarda, ili čak nerealnih očekivanja, ali nije li bolje zauzeti se za sebe nego dopustiti da posao preuzme prevelik dio naših život? 

A na pamet mi pada i još jedna misao: da su prethodne generacije bile spremnije postaviti granice, bi li radna kultura danas bila manje toksična?

P.S. ovo pitanje stvarno nije još jedan klasičan napad na stavove i odluke druge generacije, samo general wondering.

Izvor naslovne fotografije: Pexels