Ako malo bolje razmislimo, danas svi vjerujemo u priče kako su mnoge velike i poznate tvrtke nastale u garaži. Čini se kao da oni koji su sve stvorili sami i ni iz čega, postaju novi najvažniji uzori.
Ali je li taj narativ uopće realan ili se iza njega krije nova iluzija uspjeha?
Solo uspjeh kao nova valuta poslovnog svijeta
Ako u 2025. ne gradite svoj brend, nemate strastveni side hustle ili barem ne pokušavate monetizirati neku vještinu na društvenim mrežama – što uopće radite? Danas se uspjeh ne mjeri samo visinom plaće ili titulom na LinkedInu. U modernom poslovnom svijetu, self-made je postao nova valuta statusa, dokaz da ste ne samo financijski uspjeli, već da ste to napravili sami, bez privilegija, bogatih roditelja ili korporativne sigurnosne mreže.
I dok su nekada priče o uspjehu uključivale dugogodišnje iskustvo, mentorsku podršku i sustavan poslovni rast, danas dominira narativ o "genijalcu iz garaže" koji je bez ičije pomoći pokrenuo imperij. Jeff Bezos, Elon Musk, Kylie Jenner – svi su oni, barem u javnom narativu, prošli put od ničega do milijardi. Pa gdje je tu problem? U tome što to jednostavno nije istina. Primjerice, Elon Musk nije započeo iz ničega. Njegov otac posjedovao je rudnik dragog kamenja u Južnoj Africi. Kylie Jenner imala je reality show kao besplatni marketinški alat. Čak ni Steve Jobs nije samostalno izgradio Apple. Ključne inovacije dolazile su od tima inženjera koje je znao prepoznati i okupiti u svoj tim.
Postavlja se pitanje je li self-made samo nova verzija američkog sna, još jedna priča koju pričamo sami sebi kako bismo ignorirali stvarne strukturalne prepreke uspjehu? I što ako se u toj opsesiji samostalnim uspjehom zapravo krije jedan od najopasnijih poslovnih mitova modernog doba? Američki san uvijek je bio baziran na ideji da svatko može uspjeti ako se dovoljno potrudi. No, prema istraživanju Sveučilišta Stanford, čak 90 % najbogatijih poduzetnika imalo je značajnu pomoć (bilo kroz obitelj, obrazovanje, ili mrežu kontakata). Dakle, self-made često i nije baš toliko "self".
Ali unatoč tome svemu, kultura veliča pojedince kao da su sve napravili sami, ignorirajući timove, financijske prilike i mentorstva koja su ih pogurala naprijed. Ako se i dalje pitate zašto je tome tako, činjenica je da su self-made priče marketinški materijal – zvuče bolje, prodaju inspiraciju i stvaraju novi standard koji svi žele doseći.
Zašto je self-made postao mjerilo uspjeha?
Društvene mreže i digitalna ekonomija redefinirale su put do bogatstva. Više ne trebate Wall Street vezu da biste pokrenuli investicijski fond. Dovoljno je da imate viralni TikTok video. Možete pokrenuti brend iz dnevne sobe, uz pomoć e-commerce platformi i minimalnog početnog kapitala.
Prema istraživanju McKinsey & Company, više od 40 % milenijalaca i Z generacije vjeruje da mogu postati milijunaši kroz online poslovanje. Dropshipping, NFT-ovi, kripto, coaching – sve su to moderni alati koje koriste kako bi se pozicionirali kao self-made priče, bez da se ikada oslanjaju na tradicionalne institucije poput banaka ili korporacija.
U svijetu u kojem su startup priče sekularna religija, a Gary Vaynerchuk i Grant Cardone propovjednici nove ere, očekuje se da ćete sami pronaći način, izgraditi brend, postati gospodar svog vremena. Tako se i rad od 9 do 5 počeo interpretirati kao opcija za one koji nisu imali hrabrosti biti poduzetnici.
Opasna strana self-made kulture
Ali (kao u gotovo svemu) postoji i tamna strana ove priče. Fokus na individualni uspjeh stvara iluziju da je neuspjeh isključivo osobna odgovornost. Ako vaš startup propadne, nije problem u tržištu, konkurenciji ili sreći – problem je u vama. Niste dovoljno vizualizirali uspjeh. Niste dovoljno radili.
Self-made filozofija gura ideju da je svatko sam odgovoran za svoju sudbinu, ignorirajući ekonomske nejednakosti, društvene prepreke i realnost da mnogi jednostavno nemaju isti start. Ako niste self-made, znači li to da niste dovoljno pametni, ambiciozni, vrijedni?
Self-made ili Well-made?
Kao poduzetnici, roditelji i profesionalci trebamo realniju perspektivu. Nema ništa loše u traženju pomoći. Nema ništa loše u iskorištavanju resursa koji su nam dostupni, u povezivanju s ljudima koji mogu olakšati naš put. Pravi uspjeh nije samo u tome da sami doguramo do vrha, već i u tome da ne zaboravimo tko nam je na tom putu pomogao.
Najvažnije pitanje ne bi trebalo biti jesmo li self-made, već jesmo li autentični u onome što radimo i kako mjerimo vlastiti uspjeh. Jer, kad skinemo sjaj s Insta-friendly uspješnih priča, shvatimo da iza svakog samostalnog uspjeha stoji cijela mreža malih i velikih prekretnica koje su nas dovele tu gdje jesmo.
Umjesto da glorificiramo self-made kao jedini ispravni model uspjeha, možda bismo trebali redefinirati što to uopće znači. Uspjeh nikada nije bio individualna priča jer iza svakog milijardera stoji tim, mentor, prilika koja je došla u pravom trenutku.
Dakle, umjesto da jurite self-made titulu, fokusirajte se na stvaranje nečega što traje. Suradnja, prilagodljivost i razumijevanje tržišta puno su važniji faktori nego da se natječete tko je imao teži početak.
Jer na kraju, nitko ne uspijeva sam. Pa zašto se onda kao društvo toliko trudimo da dokažemo suprotno?
Izvor naslovne fotografije: Pexels
