U prosincu ljudi obično zbrajaju dojmove, popisuju pobjede, obećaju sami sebi da će od 1. siječnja sve biti drugačije. Ali ja nisam htjela čekati. Ne zato što nemam strpljenja, nego zato što znam sebe. Ako nešto ostavim za sutra, postat će drugi mjesec, pa proljeće, pa kad budem manje umorna, pa kad djeca budu starija, pa… nikad.
Ove godine odlučila sam završiti sve što sam zapisala na svoju bucket listu. I stvarno jesam. Sve. Osim jedne stvari koja bi zapravo trebala biti prva: zaboravila sam na sebe.
Svijet projekata, planova i tuđih potreba
Godinama sam gradila. Vodila. Ispravljala tuđe krivulje, dotjerivala rasporede, spašavala rokove, otvarala nove smjerove. Moja je snaga bila pogon, moj je kalendar bio poligon.
I onda sam otišla na sistematski, rutinski, usputni pregled tako da eto mogu staviti kvačicu i na to. Liječnik je rekao da sam zdrava kao dren. No, ja sam osjetila kako mi nešto zvoni u glavi. Ono „zdrava“ nije mi sjelo. Ne zato što mu nisam vjerovala, nego zato što nisam vjerovala sebi.
Jer u stvarnosti nisam bila zdrava. Bila sam funkcionalna. Bila sam brza. Bila sam učinkovita. Ali nisam bila dobro. Godinu dana sam utrčavala u dan bez daha. Prestala meditirati. Prekidala obroke. Jela kad sam bila tužna, ljuta, iscrpljena, razočarana, usamljena. Tražila sam utjehu u kuhinji jer je nisam tražila u sebi. To ima naziv - zove se emocionalno jedenje. Kad to shvatimo, onda to postaje signal. A ja sam ga ignorirala mjesecima.
Zaboravila sam na sebe
Tražiti utjehu u kuhinji umjesto u sebi, dodatno me umaralo. Taj osjećaj da moram biti jaka svaki dan doveo me do toga da sam prelazila preko granica koje tijelo više nije moglo izdržati. I onda se napokon dogodilo ono što se uvijek dogodi kad ignoriraš sebe: tijelo je reklo dosta.
I tu se dogodio preokret. Ne dramatičan, nego tih. Onaj unutarnji klik koji ne traži aplauz nego odluku. Jer ovo nije priča o dijeti. Nije ni priča o kilogramima. Ovo je priča o povratku sebi. O tome da je zdravlje alat, a ne stigma. Da medicina napreduje kako bi nam pomogla, a ne da bismo je gledali ispod oka. Zato uzimam Wegovy. Ne da me promijeni izvana, nego da me vrati unutra.
Znate da sam netko tko voli rušiti tabue. Volim otvoreno govoriti o stvarima o kojima se obično izbjegava ili tek šapuće. Zato sam odlučila otvoreno progovoriti i o ovome. Naime, meni je dosta. Dosta mi je da sam si zadnja na listi, da se dajem svima osim sebi, da uvijek guram dalje, jača, brža, dok iznutra pucam.
Stalno sam u pokretu, stalno nešto radim, postavljam ciljeve, podižem ljestvice, dajem se 150 %. A sve to ima danak. Stres me pojede… a onda ja - jedem. Ja sam emotional eater. Hrana mi postane utjeha, a posljedice znate: nezadovoljstvo sobom, svojim tijelom, svojim odrazom.
Pokušavala sam vježbati, isprobavala dijete, ali život me uvijek pregazi i sve krene ispočetka. Zato sam odlučila uzeti život u svoje ruke - sada, pred kraj godine, a ne čekati novu. Počela sam uzimati Wegovy, nešto što mi pomaže utišati taj poriv prema hrani. Krenula sam i kod nutricionista, počela vježbati s trenerom, brinuti o sebi. I odlučila sam sve to podijeliti s vama. Ovdje i na Mamageru, gdje ću pisati detaljnije. Pratite me na mom putu.
Znanost kaže i da je regulacija apetita u hipotalamusu. Ako uzmemo u obzir da sam ja godinama regulirala sve osim sebe, rezultat je i više nego jasan. Ali više ne. Uz Wegovy ide vježbanje, nutricionist, ritam, spavanje. Disciplinirani kalendar i nova verzija mene koju još ne poznajem dovoljno, ali naslućujem joj pravu snagu.
I zato ne čekam 1.1. Ne čekam sljedeći tjedan. Ne čekam „kad se situacija smiri“. Ne čekam savršenu verziju sebe da bih krenula.
Krećem sada, nesavršena, umorna, ali iskrena. Krećem s jedinom odlukom koju sam godinama odgađala i jedinom koju nitko ne može napraviti umjesto mene.
Ako je ovo moja nova godina, onda može početi i usred prosinca. A najljepši dio u svemu je što prvi put vjerujem da će zaista trajati. Jer ovaj put ne mijenjam svoje tijelo, nego vraćam sebe.
Hoću li uspjeti do kraja godine ili ne… vidjet ćemo. Nije mi više cilj broj. Cilj je osjećaj. I znam samo jedno: ovaj put je drugačije.
Zagreb uskoro dobiva jednu posebnu večer. Zrinka Janković, autorica bloga Mamin ručak, najavljuje promociju svoje prve kuharice “Što ako…” - knjige koja nije nastala samo iz recepata, nego iz života, iskustava, malih pobjeda i još svakodnevnih kaosa koje svaka žena prepoznaje.
