Početak 2026. za mene nije stigao s trubačima, novim planerima i obećanjima samoj sebi ispisanim debelim markerom. Kod mene je on došao puno tiše, gotovo neprimjetno. 

Prošle godine u ovo vrijeme bila sam umorna, rastresena i zarobljena u poznatom obrascu “sutra ću”. Blagdani su me dodatno iscrpili, a tijelo je bilo još jedna stavka na popisu stvari koje treba dovesti u red. Ove godine, međutim, dogodilo se nešto neočekivano: nisam krenula u promjenu iz pritiska, nego iz vlastitog mira.

I tu negdje leži ključna razlika između promjena koje traju i onih koje se raspadnu do veljače.

Zašto nas nova godina zapravo koči više nego motivira

Psiholozi već godinama upozoravaju na paradoks “novog početka”. Iako nova godina stvara snažan tzv. fresh start effect, ona istovremeno podiže očekivanja do razine koju tijelo i živčani sustav često ne mogu pratiti. Rezultat su onda preopterećenje, krivnja i brzo odustajanje.

Mozak ne voli nagle rezove. On voli kontinuitet. Istraživanja pokazuju da se trajne navike formiraju kroz male, ponavljajuće radnje koje ne aktiviraju stresni odgovor. Drugim riječima, promjena ne uspijeva kad je dramatična, nego kad je dosadno dosljedna. Zato nije čudno da se mnogi u siječnju osjećaju još umornije nego u prosincu. Tijelo još nije izašlo iz blagdanskog ritma, a mi od njega već tražimo da “krene ispočetka”.

Povratak sebi, a ne još jedan prisilni restart

Ove godine nisam krenula s popisima, ni odricanjima. Krenula sam s povratkom sebi. Meditacija se tiho vratila u moja jutra. Skijanje me iznenadilo i to ne kao rekreacija, nego kao reset živčanog sustava. Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da je moje tijelo moj saveznik, a ne projekt koji treba popravljati.

I tu se dogodio klik. Ne mentalni, nego fizički. Ne u smislu “sad ću se dovesti u formu”, nego “sad ću naučiti osluškivati kako mi odgovara kretati se”.

Medicinski fitness: kad kretanje prestane biti kazna

Prije je sve bilo na silu. Vježbanje iz krivnje, promjene iz iscrpljenosti, odluke iz osjećaja da stalno nešto moram. Tijelo je bilo problem koji treba riješiti. Wegovy je bio odgovor na pitanja kako skinuti kilograme, kako ubrzati proces i kako napokon doći do rezultata. Kako utišati poriv za hranom, kako kontrolirati koliko i zašto jedem. No, pitanje zašto se, bez obzira na trud, uvijek vraćam na isto mjesto, ostalo je neodgovoreno.

Medicinski fitness prvi put mi je pokazao nešto što se rijetko govori u fitness industriji: snaga ne dolazi iz forsiranja, nego iz sigurnosti. Istraživanja potvrđuju da treninzi koji poštuju individualne granice i stabilnost smanjuju rizik od ozljeda, poboljšavaju dugoročnu motivaciju i smanjuju otpor prema kretanju.

Ja smatram da mršavljenje i vježbanje prestaju biti borba onog trenutka kada prestanu biti kazna. Kad se maknu krivnja, pritisak i ideja da tijelo mora biti „dovedeno u red“, otvara se prostor za nešto daleko trajnije od brzih rezultata: povjerenje. Povjerenje u proces, u vlastite granice i u činjenicu da promjena ne mora boljeti da bi bila stvarna.

Jer sada, sa svoja 62 kilograma osjećam se odlično u svojoj koži, iako to znači da neću stati na putu prema boljoj verziji sebe.

Poanta više nije koliko možeš. Poanta je kako se osjećaš dok to radiš.

I paralelno s tim, promijenilo se nešto u mojoj glavi. Prestala sam tražiti brza rješenja i savršene početke, a počela sam tražiti kontinuitet.

Skijanje se u toj priči pojavilo gotovo slučajno, ali je ostalo u mom umu i tijelu. Andalo je bio miran, jednostavan, nenametljiv. Hotel u kojem se stvari poslože same od sebe. Doručak bez žurbe. Pogled koji spušta kortizol. Tijelo koje ovaj put ne koči, nego drži ritam.

Mozak dosadu doživljava kao prijetnju, ali i kao prostor za integraciju. I upravo zato, siječanj često ne uspije. Previše novih odluka, premalo prostora za prilagodbu. Previše fokusa na rezultat, premalo na proces.

Ja sam ove godine krenula suprotno. Ne zbog izgleda, nego zbog stabilnosti. Da tijelo radi za mene, a ne protiv mene. Da promjena ne bude glasna, nego održiva.

Početak 2026. za mene nije bio 1. siječnja. Bio je jedan običan ponedjeljak na skijanju, kad sam shvatila da se stvari često pomaknu tek kad prestaneš forsirati. Možda velike promjene stvarno počinju od ponedjeljka, ali tek onda kad si za njih stvarno spremna.

Izvor naslovne fotografije: Blanka Kovačec