U promjenu svojih navika krenula sam prije Nove godine. Odlučila sam da ne želim čekati 1. siječnja da se pokrenem u smjeru koji je za mene bolji i kvalitetniji. I mislila sam kako me ništa u tome ne može omesti. No, blagdani su imali veći utjecaj na moje nove odluke, nego što sam zapravo mislila.

Ritma nije bilo. Hrana je bila svugdje. Odluke su se donosile usput. I odjednom sam se opet osjećala kao na početku. Ne dramatično, nego tiho. Kao lagani povratak na startnu liniju. Preskočila sam dozu Wegovyja. Nije bilo plana, samo život. I onda sam se, naravno, morala ponovno konzultirati s liječnikom.

Možda sam ipak trebala pričekati jer nije ispalo baš kako sam očekivala. Ali nisam čekala i to je ok. Važno je znati da je učenje uvijek dio puta prema upoznavanju sebe. 

Prvo pitanje koje sam postavila liječniku

Prvo pitanje koje sam postavila liječniku bilo je: “Ako preskočim dozu, mogu li nastaviti gdje sam stala?”

Odgovor je bio smirujući: “U većini slučajeva da. Ali tijelo pamti pauzu i zato se apetit može vratiti.” 

Ne zato što sam slaba i ne zato što sam pogriješila, nego zato što hormon u tom trenutku više ne radi isti posao.

Liječnik mi je objasnio da ako propustim dozu, preporučuje se primijeniti je što prije - unutar 5 dana od planiranog termina. Ako je prošlo više od 5 dana, propuštenu dozu treba preskočiti i nastaviti s redovitim rasporedom sljedeće planirane doze. 

Važno: Ako ste propustili više uzastopnih doza, potrebno je razmotriti ponovno uvođenje liječenja uz postupno povećanje doze kako bi se smanjio rizik od pojave probavnih nuspojava. O tome se obavezno savjetujte s liječnikom.

Zašto se apetit vratio?

Ono što sam tek tada osvijestila jest da lijek ne briše odnos prema hrani. On ga samo utiša. A kad ga nema, stari obrasci se znaju ponovno javiti. Posebno u razdobljima kada jedemo društveno, emocionalno i bez strukture. A budimo realni, blagdani su upravo to.

I onda se u cijelu priču uključila još jedna stvar o kojoj rijetko govorimo otvoreno. No ja sam tu da razbijam stereotipe i tabue. A vi ste tu da to kopirate.

Hormoni, glad i menstruacija - kombinacija o kojoj se rijetko govori

Negdje usput, dok sam se pitala zašto mi se apetit vratio i zašto imam osjećaj da sam opet na početku, shvatila sam još jednu stvar - menstruacija. I o tome se nekako uvijek govori usput, kao da nema veze s cijelom pričom. A itekako ima.

Naime, par dana prije i za vrijeme menstruacije, apetit se kod mnogih žena pojača. Ne zato što smo nedisciplinirane, nego zato što hormoni rade svoje. Tijelo traži više energije, utjehu, sigurnost. I u toj fazi ciklusa ni lijekovi nisu uvijek glasniji od hormona. I to me zapravo umirilo jer nije problem u meni. Nije ni u tome da sam “pokleknula”. Stvar je u tome da sam žena s ciklusom, s tijelom koje ima svoj ritam, ne tablicu.

No, umjesto da se borim protiv apetita, odlučila sam ga slušati pametnije. Redovitije jesti, piti više vode, spavati kad mogu. I, možda najvažnije, prestati se kažnjavati zbog toga što nisam savršena verzija sebe svaki dan u mjesecu.

Vježbanje koje još nije krenulo

Isto tako, još nisam krenula vježbati, a itekako je bilo u planu. No, s druge strane, više se krećem. Upisala sam školu skijanja, ali nisam otišla na svoj trening kako sam planirala jer smo otišli na skijanje. Jedemo što stignemo. Ne držim se prehrane.

Najbolja verzija sebe? 

Ovo je putovanje. I iskreno, ne smeta mi što sam skrenula s puta jer po prvi put nemam osjećaj da sam time sve poništila i da ne moram odmah biti najbolja verzija sebe. Ne moram to biti uopće. Što to uopće znači? 

Nametnuli su nam ideju da stalno moramo biti najbolja verzija sebe. Svaki mjesec. Svaki ciklus. Svaki dan.

Ako usporiš, kasniš.

Ako staneš, odustala si.

Ako skreneš, pogriješila si.

A istina je da tijelo ne živi po planeru. Ne funkcionira po vision boardu. Ima svoje faze, svoje pauze, svoje povratke.

I zato, ove godine svjesno ne jurim “najbolju verziju sebe”. Biram stvarnu verziju. Onu koja ponekad jede bez plana, preskoči trening, ima mengu, hormonske oscilacije i život koji se događa.

Godina bez vision boarda

Ove godine nemam vision board. Nemam osobne ciljeve zapisane na papiru. Nemam ni popise, ni afirmacije. I to mi je novo. I čudno. Ali isto tako i oslobađajuće.

Posao se, naravno, planira normalno. Tu sam fokusirana. Ali privatno si dopuštam nešto što si godinama nisam. Uživanje bez pritiska. Ne brinem. Ne paničarim. Znam da sam na dobrom putu. Sporije, ali odlučno.

Ove godine ne jurim novu verziju sebe.

Ove godine odlučujem usporiti.

Uzeti polako, ali odlučno, stvari u svoje ruke.

I možda je baš to najveći pomak koji sam napravila. Nastavljam dalje…

Izvor naslovne fotografije: Blanka Kovačec