Nekad je sukob rada i kapitala bio jasan. Imao je lice, tvornicu, radno vrijeme i sindikat. Nekad si znao da radnik radi, a vlasnik posjeduje. Danas radiš i vodiš, vodiš i brineš, brineš i preuzimaš, a u svemu tome i često gasiš požare koje uopće nisi zapalio.
I zato se više ne svađaju radnici i kapital. Danas se ljudi samo tiho iscrpljuju.

Sestro slatka, novi sukob rada i kapitala ne izgleda kao štrajk. Nije glasan, ne izlazi na ulice, ne nosi transparente. On se događa u tišini kuhinjskog stola, u e-mailu poslanom u 22 sata, u kalendaru bez praznog sata. A najopasniji dio je upravo onaj u kojem za sve to nema jasnog krivca.
Akademski svijet već godinama opisuje ovaj fenomen preciznim terminima. Kada ih prevedemo na svakodnevni jezik, shvatimo da ne govorimo o teoriji. Govorimo o nama.

Gdje zapravo nastaje problem?
Problem ne nastaje jer netko ne želi raditi. Problem nastaje jer svi imaju različitu definiciju odgovornosti. U akademskom svijetu to se označava izrazom role ambiguity koji označava nejasnoću uloga situaciju u kojoj zaposlenik nema jasne granice odgovornosti, prioriteta i očekivanja.
U praksi to izgleda ovako: radite marketing, ali i prodaju. Vodite tim, ali i operativu. Od vas se očekuje strateško razmišljanje, ali i dostupnost za sitne zadatke. Kod kuće ste roditelj, logističar, emocionalna podrška i krizni menadžer.
Istraživanja pokazuju da nejasnoća uloga snažno korelira s povećanim stresom, anksioznošću i smanjenim osjećajem kontrole. Mozak ne podnosi trajnu neizvjesnost. Kad ne znamo što se od nas točno očekuje, radimo više (za svaki slučaj). Gallupovo istraživanje pokazuje da je jasnoća očekivanja jedan od najsnažnijih prediktora mentalnog zdravlja zaposlenika jer nejasna očekivanja uzrokuju veći stres od količina posla.

Radno vrijeme nije neprijatelj slobode
Jedna stvar koju danas rijetko tko želi čuti je činjenica da radno vrijeme nije kontrola, nego dogovor. Ako radno vrijeme ne vrijedi, ne vrijedi ni povjerenje. Ako se dolazak podrazumijeva, podrazumijevat će se i odlazak. Ako je sve fluidno, na kraju je sve kaotično. I onda se svi pitamo zašto smo umorni.
No, kapital nije bezosjećajan. On je izložen. Kapital nije samo novac. On je odgovornost. Kapital je ono kad potpisuješ ugovor i ne spavaš mirno. Kad kasni uplata, ali plaća ne kasni. Kad si ti taj koji objašnjava, štiti, pokriva i odlučuje.
To potvrđuju i istraživanja. Naime, prema Harvard Business Review, vlasnici i menadžeri izloženi su kroničnom stresu zbog kontinuirane odgovornosti, donošenja odluka i emocionalne izolacije. Odgovornost bez priznanja povećava rizik od burnouta kod lidera.
I zato disciplina nije hladnoća. Ona je minimum poštovanja prema sustavu koji drži sve ostalo.

Stalna dostupnost kao skriveni trošak
Novi sukob je jasnoća protiv nejasnoće, dogovor protiv improvizacije, odgovornost protiv osjećaja.
Tko je dostupan i kad? Tko odlučuje što je hitno, tko snosi posljedice, tko ima pravo na fleksibilnost, a tko na stabilnost? To su današnje linije razdvajanja.
Digitalna povezanost stvorila je iluziju fleksibilnosti. Radimo od kuće, ne putujemo bez laptopa, brzo odgovaramo. No, unatoč tome, svaka notifikacija aktivira stresni odgovor. Kortizol ne čeka da otvorite e-mail. Dovoljno je da znate da postoji. Taj mikro-stres se akumulira u obliku rada bez vremenskih i prostorno definiranih granica (eng. boundaryless work), a to znači da mozak nikad ne dobiva jasan signal završetka. A bez završetka nema regeneracije.
Zato mnogi zaposlenici danas ne kažu: “Previše radim”, nego koriste formulacije izjava poput: “Ne mogu se isključiti”.

Što stvarno funkcionira?
Tu se ne radi o kontroli ili popuštanju, nego o odraslom razgovoru s jasnim očekivanjima, dogovorom o radnom vremenu i pravilima. I onda u tom okviru možeš biti i fleksibilan i ljudski i normalan.
Jer bez rada nema kapitala. Bez kapitala nema rada. A bez jasnih granica nema ni jednog ni drugog.

Dakle, rješenje nije u revoluciji, ni deregulaciji, a ponajmanje u mikromenadžmentu. Ono na čemu treba biti fokus su jasno definirana pravila i okviri u kojima možeš istovremeno biti i ambiciozan i normalan. I produktivan i odmoran. I profesionalan i ljudski.
Sve izvan tog okvira vodi u kroničnu iscrpljenost ili pasivnu agresiju sustava. A sustavi koji ignoriraju granice na kraju uvijek plate cijenu.
Pitanje je samo - tko će je prvi platiti.
Izvor naslovne fotografije: Mamager










