Ako još uvijek mislite da je Super Bowl samo američki sportski spektakl s pauzom za reklame, Bad Bunnyjev nastup vas je ovih dana zasigurno demantirao. Njegov show nije bio samo glazbeni intermezzo između dva poluvremena. Bio je to manifest, kulturni esej i otvoreno pismo društvu u kojem živimo.
Bad Bunny, rođen kao Benito Antonio Martínez Ocasio u Portoriku, nije se pojavio na toj pozornici kako bi se svidio svima. Došao je podsjetiti svijet da svatko ima pravo biti viđen, bez obzira na jezik kojim govori i kulturu koju nosi u sebi.
I to je, zapravo, ono što nas danas najviše uznemiruje, ali i što nam najviše treba.
Tko je Bad Bunny i zašto ga ne možemo ignorirati?
Bad Bunny je dijete SoundClouda, kasnog kapitalizma i postkolonijalnog Portorika. Odrastao je u društvu u kojem su prirodne katastrofe, ekonomska ovisnost o SAD-u i masovna emigracija bili svakodnevica, a ne vijesti. I upravo zato njegov uspjeh nije bajka, nego politička činjenica.
Za razliku od latino izvođača ranijih generacija koji su uspjeh postizali tek kad bi se prilagodili engleskom jeziku i zapadnim normama, Bad Bunny je učinio suprotno: svijet se prilagodio njemu.
Njegovi albumi na španjolskom jeziku ruše rekorde globalnih streaming ljestvica, a prije samo nekoliko dana osvojio je 3 zlatna gramofona i tako postao prvi u povijesti Grammyja koji je postigao takav uspjeh. Istraživanja o globalnoj kulturnoj ekonomiji ističu da je Bad Bunny primjer de-centriranja angloameričke pop-kulture, što znači da se više ne možemo praviti da postoji jedno kulturno središte, već više njih.
Super Bowl kao pozornica identiteta, a ne kompromisa
Kad je Bad Bunny stupio na pozornicu Super Bowl LX Apple Music Halftime Show, nije to bio samo koncert, nego pravi kulturni potres. Povijesno gledano, Super Bowl pauza bila je mjesto gdje se američki san godinama upakiravao u sigurnu, homogeniziranu, mainstream estetiku. Ovaj put sve je to puklo, a to dokazuje i Trumpova reakcija.
Naime, prvi je izvođač koji je gotovo cijeli set izveo na španjolskom jeziku na jednoj od najgledanijih televizijskih emisija na svijetu. To samo po sebi signalizira promjenu paradigme: Amerika više nije (samo) područje engleskog jezika, nego i refleksija demografske realnosti. Naime, latino stanovnici čine gotovo 20 % stanovništva SAD-a, a španjolski je drugi najrašireniji jezik u zemlji.
Bad Bunny je otvorio show pjesmom “Tití Me Preguntó”, šetajući scenografijom koja je izgledala kao portorikanska polja šećerne trske, a onda i kao ulica svakodnevnog života uz male barove, prije nego što je publika došla do “Yo Perreo Sola”, famozne pjesme koja je odjeknula kao himna slobode ženskog izražavanja i autonomije tijela.
Bad Bunny zapravo kroz ovaj svoj nastup govori o društvu u kojem živimo tri neugodne, ali važne istine:
- Kultura više nije neutralna, a svaki izbor (jezik, tijelo, ritam) politička je odluka.
- Djeca odrastaju brže nego mi mislimo i bolje prepoznaju autentičnost nego odrasli.
- Mainstream se promijenio jer više ne predstavlja ono što je svima prihvatljivo, nego ono što je realno.
“Yo Perreo Sola” - ples kao važna poruka
Izvođenjem pjesme “Yo Perreo Sola”, Bad Bunny je na pozornicu doveo temu ženske autonomije u žanru koji je često kritiziran zbog seksizma. Ovdje ples nije pogled za druge, nego čin samoposjedovanja.
Naime, u kontekstu pjesme i kulture, “Yo Perreo Sola” znači:
- ne treba mi partner da bih plesala
- ne dugujem nikome objašnjenje
- ples nije poziv, nego osobni izraz
- moje tijelo, moja pravila
Istraživanja sa Stanforda o reprezentaciji žena u popularnoj kulturi pokazuju da je upravo kontrola narativa o tijelu ključna za percepciju moći i samopouzdanja kod mladih djevojaka. Dakle, njegova “Yo Perreo Sola” nije samo još jedna pjesma koju ćemo brzo zaboraviti. To je lekcija koju će mnoge tinejdžerice zapamtiti prije nego prvi put uđu u klub (ili u poslovni svijet).
Njezin refren, njezina energija i način na koji je izvedena na Super Bowlu jasno poručuju: žensko tijelo nije javno vlasništvo, ples nije poziv, a pogled nije dozvola.
U svijetu u kojem se ženska tijela i dalje seciraju, komentiraju, procjenjuju i reguliraju (od društvenih mreža do radnih mjesta, od školskih dvorišta do politike), ova izvedba je bila jasna i glasna javna pobuna. I to na pozornici koju gledaju i djeca i bake, i CEO-i i tinejdžeri. Bad Bunny, muškarac koji je godinama simbol hipermaskuliniteta, stavio je žensku autonomiju u središte svog nastupa. I to ne kao dodatak i trendi poruku, nego kao realno stanje koje bi svima trebalo biti normalno. I upravo tu leži posebna težina cijelog njegovog Super Bowl nastupa.
Tijelo kao politički prostor
U kulturnim studijama odavno se govori o tijelu kao mjestu moći. Tko smije pokazati tijelo? Tko ga smije kontrolirati? Tko ima pravo reći što je pristojno, a što pretjerano? Bad Bunnyjev nastup nije odgovorio na ta pitanja, ali ih je vratio publici.
Na Super Bowlu tijelo je postalo sredstvo izražavanja, a ne objekt procjene. I zato je ta promjena izazvala toliko reakcija, jer je pomaknula granice.
I zato “Yo Perreo Sola” na Super Bowlu nije trenutak koji će proći. On će se vraćati u raspravama o odgoju, u razgovorima za večerom, u komentarima na društvenim mrežama, u pitanjima djece koja dolaze brže nego što bismo htjeli.
A možda je baš to najveća vrijednost tog nastupa. Bad Bunny nije nam rekao što da mislimo. Pokazao nam je da se svijet već promijenio, a na nama je da odlučimo hoćemo li ga razumjeti ili ignorirati.
Izvor naslovne fotografije: bbc.com
