Ima ljudi kojima je posao toliko duboko urezan u identitet da je gotovo nemoguće povući crtu između onoga što rade i onoga što jesu. Celine Dion je jedna od njih. Njezin glas nije samo instrument. On je desetljećima bio njen potpis, karijera, način komunikacije sa svijetom, izvor prihoda, prepoznatljivost, moć i, ako ćemo sasvim iskreno, zaista je bio dio njezina identiteta. Kada je zbog sindroma ukočene osobe počela gubiti kontrolu nad tijelom i glasom, nije izgubila samo mogućnost da održi koncert, nego i pristup dijelu sebe preko kojeg je desetljećima znala tko je.

Zato je njezin nedavni povratak na pozornicu u Parizu puno zanimljiviji od priče o velikom comebacku.

Što kada bolest udari baš u ono što najviše volimo?

Zamislite da vam život odjednom uzme upravo ono sve što jeste i što ste godinama gradili na svom putu. Možemo govoriti o bilo kome i bilo čemu. To može biti pjevačici glas, sportašu tijelo, kuharu ruke, frizeru preciznost pokreta, fotografu vid, poduzetniku sposobnost da radi 12 sati dnevno, mami energiju na koju je navikla.

Bolest je brutalna upravo zato što nije samo fizički događaj, nego često poremeti i naš unutarnji kompas. Možemo to objasniti i ovako: imali smo neku verziju sebe, znali smo što možemo, kako funkcioniramo, koliko možemo izdržati. A onda tijelo pošalje vrlo neugodnu poruku: “Ne možeš više na isti način”. I tu počinje puno teži posao od samog liječenja.

Tko sam ja ako više ne mogu raditi ono po čemu sam poznata?

Celine Dion nije samo izgubila karijeru, nego i predvidljivost vlastitog tijela

Dion je 2022. javno objavila da joj je dijagnosticiran sindrom ukočene osobe, rijedak progresivni neurološki poremećaj povezan s autoimunim procesima. To stanje može uzrokovati ukočenost mišića i bolne grčeve, a simptomi mogu zahvatiti i sposobnost kretanja i govora. Za ovaj sindrom trenutačno ne postoji lijek, ali postoje terapije koje mogu pomoći u kontroli simptoma. Zbog bolesti je otkazala nastavak turneje Courage i povukla se iz većeg dijela javnog života. Možemo samo zamisliti kako se osjećala dok se suočavala s time svime što ju je snašlo.

Neka istraživanja bave se upravo konceptom identiteta bolesti, odnosno načinom na koji kronična bolest postaje dio načina na koji osoba doživljava samu sebe. U istraživanju su identificirana četiri obrasca: odbacivanje bolesti, njezina potpuna dominacija nad identitetom, prihvaćanje i tzv. obogaćivanje identiteta. Autori su pritom pronašli povezanost prihvaćanja i enrichmenta s boljim psihološkim i fizičkim funkcioniranjem.

To ne znači da je bolest dobra stvar. Postoji jedna vrlo neugodna navika modernog društva da svaku tragediju pokušavamo pretvoriti u inspirativni Instagram caption. No, ponekad se loše stvari jednostavno dogode. Bol može biti samo bol, gubitak može biti gubitak, a strah može biti strah.

I nitko tko prolazi kroz ozbiljnu bolest nije dužan iz nje izvući lijepu životnu lekciju kako bi njegova patnja imala smisla, ali postoji nešto drugo što istraživanja o identitetu kronične bolesti pokazuju. Čovjek može morati ponovno sastaviti odgovor na pitanje „tko sam ja?“ kada se okolnosti njegova života promijene. To je nešto sasvim drugo od „bolest me učinila boljom osobom“.

Najteži dio je priznati da više ne možeš kao prije

Ovo je možda dio Celineine priče koji najviše razumiju ljudi koji nikada neće napuniti arenu s 35.000 ljudi. Mamageri. Ljudi koji imaju djecu, posao, vlastiti biznis, klijente, kućanstvo, roditelje o kojima brinu, rokove i još pet otvorenih tabova u glavi.

Mi smo generacija koja je dosta dobro naučila kako biti funkcionalna, čak i kada nismo dobro. Imamo temperaturu? Radimo od doma. Spavali smo četiri sata? Kava. Previše obaveza? Organiziraj se bolje. Na rubu smo? Još samo ovaj projekt. Umorni smo? Vikend. Ne možemo? Moramo.

I upravo zato bolest toliko uzdrma identitet jer bolest ne pregovara s našim kalendarom. Nju ne zanima deadline, ona ne zna da sutra imamo važan sastanak, ne zanima je da smo obećali djeci izlet, ne zanima je da nas klijent čeka. Tijelo ponekad samo kaže: “Danas ne”. A za osobu koja je cijeli život svoju vrijednost gradila na tome koliko može, to može biti gotovo egzistencijalni šok.

Smijemo i možemo biti krhki, a da pritom ne izgubimo sebe

Ovo je posebno važno u svijetu rada. Koliko puta smo vidjeli ljude koji se boje priznati da su umorni, da ne znaju, da trebaju pomoć ili da trenutno ne mogu preuzeti još jedan zadatak? Pogotovo žene.

Od žena se i dalje često očekuje gotovo nadnaravna kombinacija kompetencije i dostupnosti. Budi sposobna, ali ne previše dominantna. Budi ambiciozna, ali nemoj djelovati hladno. Budi majka, ali neka se to ne vidi na poslu. Budi ranjiva, ali ne toliko da ljudi pomisle da nisi sposobna. Budi jaka. Uvijek.

I tu dolazimo do još jednog vrlo zanimljivog istraživanja o autentičnosti na radnom mjestu. Istraživačica Patricia Faison Hewlin s UC Berkeley godinama proučava pritisak zaposlenika da skrivaju dijelove sebe kako bi se uklopili u očekivani model idealnog zaposlenika. Njezino istraživanje pokazuje da takvo stvaranje fasade može biti povezano s većim stresom, manjim angažmanom i većom namjerom odlaska, dok je autentičnost povezana s većim zadovoljstvom i angažiranošću.

To znači da problem nije samo u tome što se pretvaramo da smo netko drugi. Problem je što nas to pretvaranje može iscrpiti. A što je bolest ozbiljnija, cijena tog pretvaranja može biti još veća.

Celine Dion nije pobijedila bolest, ali je prilagodila svoja očekivanja i mogućnosti

Možda je zato opasno njezin povratak opisivati kao klasičnu priču o pobjedi nad bolešću jer njena bolest nije magično nestala. Celine nije ustala jednog jutra i zaključila da je dovoljno vjerovati u sebe. Njezina priča uključuje liječenje, rehabilitaciju, fizičku pripremu i prilagodbu. Prema izvještajima o njezinoj pripremi za parišku rezidenciju, radi na fizičkoj kondiciji, uključujući pilates i vježbe snage. To nije filmski, ali je stvarno. 

Život s dijagnozom često nije jedan veliki trenutak pobjede, nego niz malih pregovora s vlastitim tijelom.

Danas mogu ovo, sutra možda mogu više. Ovo moram prilagoditi, ovo ne mogu. I upravo tu leži stvarna hrabrost.

Istraživanje objavljeno 2024. o identitetu ljudi koji žive s kroničnom bolešću upravo opisuje proces u kojem bolest može izazvati osjećaj prekinutog ili narušenog identiteta, nakon čega osoba kroz promišljanje i prilagodbu pokušava izgraditi novu, smislenu sliku sebe. Autori pritom razlikuju stvaranje svrhovitog, povezanog i odlučnog smislenog sebe. To je puno zanimljivije od priče o povratku na staro. 

Cilj nije vratiti staru sebe, nego upoznati novu. Možemo se promijeniti, a da ne izgubimo sebe. Autentičnost znači imati dovoljno hrabrosti priznati sebi tko smo sada, a ponekad je upravo to najveći comeback koji možemo napraviti.

Izvor naslovne fotografije: Celine Dion Instagram