Dvije stvari o meni: treniram pilates dvaput tjedno i nemam nimalo samodiscipline kad moj studio zatvori vrata za ljetnu pauzu.

I tu dolazimo do sadašnjeg trenutka: kolovoz je već skoro na pola, moj se studio zatvorio krajem lipnja, a ja nisam napravila ni jedan roll up, ni jedan bridge, ni jedan “udah, izdah, povuci pupak prema kralježnici”. 

Moj pilates studio zatvorio je na samom kraju lipnja i otvorit će opet u rujnu, a ja sam si, u teoriji, rekla da ću sama doma odraditi barem neki YouTube flow tu i tamo. Znate već kako ta priča završava. Ne događa se.

Zapravo se događa spavanje do malo kasnije, manjak volje, umor koji se samo rasteže, i pomalo rastuća grižnja savjesti što ne radim apsolutno ništa za svoje tijelo osim što ga svakodnevno vozim tramvajem i povremeno zatežem kad trebam nositi vrećice iz dućana. Ali unatoč toj klasičnoj "mogla bi barem malo" misli, polako dolazim do neočekivanog zaključka: možda je baš to ne-treniranje najbolja stvar koju sam mogla napraviti za sebe ovog ljeta.

Tijelo pamti. I zna kad treba pauzu.

Nisam trener, ali sam čitala dovoljno i razgovarala s ljudima koji jesu, da znam jedno: tijelo nije stroj. I kao ni mi, ni ono ne može stalno biti “na performansu”. Tijelo treba pauzu. Ne samo od posla, djece, kuhanja i e-mailova, nego i od treninga. Zvuči kontradiktorno, znam, jer stalno slušamo o tome kako dosljednost gradi rezultate. Ali isto tako postoje studije koje kažu da dva mjeseca bez intenzivnog treninga ne znače gubitak forme do nule. U prosjeku, ako ste aktivni kroz godinu, gubitak snage i izdržljivosti nakon 6-8 tjedana pauze je relativno blag i lako nadoknadiv kad se vratite rutini.

Također, pauza može pomoći mišićima da se regeneriraju, a čak i psihi da se ponovno zaželi vježbanja. Jer budimo realne: nekad nam dosadi i najdraža rutina. U mojem slučaju, doslovno sam počela zamišljati pilates kao posao. I sad, kad ga nema, napokon uviđam da mi i fali.

Ljeto nije za kaznu, nego za život

Ljeti želimo biti vani, na zraku, na suncu, u pokretu koji nije po programu ili u “serijama ponavljanja”. Šetnja do tržnice, plivanje u moru, vožnja bicikla navečer kad sunce malo popusti... to su sve aktivnosti koje, iako ne izgledaju kao "trening", zapravo aktiviraju mišiće, krvotok i sve ono što nam treba da ostanemo pokretne. Stručnjaci čak i preporučuju povremeno zamjenjivanje strukturiranog treninga s tzv. intuitivnim pokretom, što znači da radimo ono što nam paše u tijelu tog dana. I znate što? Nekad je to doslovno - ništa.

Manjak energije možda nije znak lijenosti, nego potreba

Zadnjih par tjedana imam osjećaj kao da bih mogla spavati 12 sati, a ni kava me ne podigne kao prije. Nekad bih to povezala s lijenošću i neaktivnošću, ali sada sve više vjerujem da je to reakcija tijela na usporavanje. Kao da napokon imam dozvolu da ne moram juriti. Jer istina je da se mnoge od nas, posebice poduzetnice i mame koje multitaskaju i na poslu i doma, vode nekim nepisanim pravilom da se stalno mora raditi, trenirati, napredovati. A možda je ljeto tu da nas podsjeti da je stajanje na mjestu ponekad napredak.

Ne moramo imati grižnju savjesti zbog svakog "ne"

U svijetu u kojem postoji lista "10 stvari koje moraš napraviti ovo ljeto" i "5 vježbi za savršene ruke u haljinama bez rukava", lako je osjećati se kao da radimo premalo. Ali, iskreno, ne moramo sve. I ne moramo sve ni zamjerati sebi. Odmor od treninga ne znači da smo odustale od sebe. To znači da cijenimo sebe dovoljno i uzimamo predah. Jer ako nas nešto umara, možda nije znak da trebamo gurati jače, nego da trebamo stati. I ono nije neki pep talk, toksična pozitivnost ili bježanje od odgovornosti. Ovo je samo jasno iznošenje činjenica. Nije kraj svijeta ako par tjedana ne treniraš.

Kada tijelo odmori, možemo ga čuti jasnije

Jedna trenerica mi je jednom rekla da je najbolji trening onaj kojem se veseliš. I nakon par tjedana pauze, počinjem to razumjeti. Kad se u rujnu vratim na prostirku, vratit ću se s voljom i entuzijazmom. Iako ću vjerojatno “umrijeti” kada ćemo držati plank prvi put ili raditi titranje prilikom čučnjeva. I to se zna, ali svejedno ću vježbati s voljom. 

Ne zato što "moram", nego zato što želim. Tijelo koje se odmori spremnije je za izazove. I ponavljam, dva mjeseca ljetne pauze neće nas uništiti. Dapače, može nas učiniti stabilnijima.

Zato ovog ljeta ne treniram. Jer treniram što znači slaviti svoje granice, ne imati grižnju savjesti oko svake gluposti, ne preispitivati sebe i odluke. I to vam je trening bez trake, bez tenisa, bez brojenja ponavljanja i bez utega. To vam je trening slušanja sebe (nadam se da vam nije zazvučalo prepatetično).

I sljedeći put kad počnem osjećati grižnju savjesti jer "ništa ne radim", podsjetit ću se da odmori nisu luksuz, već strategija. A moj je plan - vratiti se u rujnu s punim baterijama. I malo rastegnutim ligamentima, ali o tome ću razmišljati kasnije.

Izvor naslovne fotografije: Pexels