Znaš ono pitanje koje te svako malo presretne čim krene srpanj? „A gdje si ti za godišnji?“ I onda pogledi puni čuđenja kad kažem: „U Zagrebu.“ Kao da sam priznala da nisam normalna. A istina je – baš zato što jesam normalna, ne idem na more usred sezone.

Nisam uvijek bila ovakva. Godinama sam jurila na more svaki slobodni vikend. Pakirala kofere kao da idem na dva tjedna, iako sam znala da se vraćam u nedjelju navečer, slomljena, crvena kao rak, s inboxom punim neodgovorenih mailova. Ali to je valjda bio dio igre „ljeto na Jadranu“. Sada, u ranim tridesetima, kad balansiram posao, vlastiti obrt i pokušavam održati mentalno zdravlje, to više nije moj vibe.

Grad bez gužve? Moj osobni luksuz

Prije sam znala ljeto mjeriti količinom partyja, ribarskih fešti i toga koliko brzo mogu rezervirati stol u beach baru. Danas? Mjerim ga po količini tišine.
I zato ostajem tu. U gradu. Zato što, dok svi jure na obalu, ja prvi put u godini imam osjećaj da napokon dišem. 

Zamislite, nisam čak sam ostala doma za ovaj produženi vikend. Ima li veće tragedije za jednog Hrvata/icu?

Što dobivam time? Ulica mi ne zvuče kao tržnica. Na kavu sjedam bez čekanja. Parking pronalazim iz prve. Radim, ali kao da ne radim – jer je sve napokon usporilo. Ljudi su na godišnjima, šefovi su izvan signala, klijenti se javljaju s out of office odgovorom.
Znate što to znači? Napokon mogu dovršiti stvari bez da me netko prekine na pola rečenice ili misli. Napokon imam vremena razmišljati. I napokon me nitko ne pita mogu li “samo nešto na brzinu srediti”.

Apartman za 150 eura? Ne, hvala.

Volim more. Obožavam ga. Ali više ne toliko da bih za to žrtvovala zdrav razum.
Zadnji put kad sam pogledala apartmane za ljeto, imali su cijenu kao boutique hotel, a izgledali kao da ih je zadnji put netko temeljito očistio kad je još Nina Badrić pjevala na Zrću. I to bi još bio i dobar deal.

Osim što onda dolazi gužva. Ljudi. Parking. Vrućina. Djeca koja viču na plaži, tuđe bluetooth kutije koje vrte narodnjake, frendice koje žele još jednu sliku za Instagram, jer ova s leđa nije „dovoljno estetska“.Sve mi je to... previše.

Moje pravo ljeto počinje kad vaše završi

Ne znam je li to do godina, do umora, do toga da sam jednostavno prerasla šušur i more kad je najskuplje, najbučnije i najprenapučeno. Ali moje ljeto već godinama ne počinje u srpnju. Počinje u rujnu.

Kad svi krenu natrag na posao. Kad škola počne. Kad apartmani opet dišu normalnim cijenama, a ljudi oko tebe nisu na rubu toplinskog udara.

To su moji dani za odmor. A sve dok je kolovoz – ja sam tu, u gradu. I baš uživam.

Možda ni neću na more. Možda ću otići – u šumu.

Jer iskreno? Najprivlačnija destinacija mi je ona bez signala. Ona gdje nema mailova, nema Slacka, nema poruka u 23:07 s natuknicama za projekt „koji nije hitan, ali bi bilo super da to složimo sutra“.

U rujnu, kad se svi vrate s mora i krenu panično vraćati u ritam, ja ću se isključiti. Možda ću se popeti u Gorski kotar ili Liku. Možda u planine. Možda ću sjediti ispod bora i buljiti u ništa. Zvuči dosadno? E pa meni zvuči kao spa za mozak.

Kad ne odeš nigdje – i osjetiš se svugdje

Koji je najbolji dio svega ovoga? Taj što sam počela doživljavati ljeto i bez da negdje putujem. Počela sam uživati u malim stvarima: hladna limunada na balkonu. Ljetne večeri kad sve zamiriše na asfalt i djetinjstvo. Šetnja bez cilja. Nova knjiga. Stara glazba. Vožnja biciklom kroz poluprazni centra grada. I osjećaj da nisam nigdje, ali da sam točno tamo gdje trebam biti.

Ne idem na more – i stvarno, stvarno ne dugujem nikome objašnjenje.

Svaki zašto ima svoje zato. Ovaj je zato što sam umorna od toga da sve mora imati opravdanje. Zato što znam što mi paše. Zato što imam pravo odmoriti bez da se to „vidi“ na Instagramu. I zato što, iskreno, ništa ne izgleda ljepše od prazne gradske ulice i dana koji teče bez obaveza.

P.S. Ako me vidite kako sjedim sama na kavi u centru, znojna, ali sretna – ne pitajte me „kad idem na more“. Ja sam već tamo gdje trebam biti.

Izvor naslovne fotografije: Pexels