Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, još uvijek vodi bitke koje su trebale biti završene desetljećima unazad. U društvu gdje se rodna ravnopravnost često svodi na prazne političke izjave i PR kampanje bez stvarnog utjecaja, tri mlade žene odlučile su da neće čekati da netko drugi napravi promjenu. One su odlučile djelovati – glasno, hrabro i bez kompromisa.

Tena Slobodnjak (25), Nika Havrle (22) i Karla Jelić (25), tri su iznimne mlade žene koje se bore za pravednije društvo, svaka u svojoj sferi - dizajnom, prosvjedom i filmom.

Sva su tri načina oblik aktivizma, u borbi za pravednije, ravnopravnije i bolje društvo za žene. Teme kojima se bave su teške, ponekad toliko da se napravi grč u želucu, a situacija čini bezizlazna. No bez obzira na to, one drže prostor drugim ženama, pokušavajući ga učiniti sigurnim i pravednim.

Kada ih upoznate, fascinirajuće je koliko sve tri zrače i odišu dobrotom, dragošću i neopisivom snagom, bez obzira na često preteške teme kojima gledaju u oči. Njihov rad nadilazi granice pojedinačnih profesija i postaje snažan alat za borbu protiv rodne neravnopravnosti, nasilja nad ženama i konzervativnih pokušaja ograničavanja ženskih prava. Kroz kreativnost, hrabrost i beskompromisnu posvećenost, one svojim djelovanjem osvajaju javni prostor i mijenjaju društveni narativ.

Dizajn kao glas protiv nasilja

Tena Slobodnjak, grafička je dizajnerica i članica Hrvatskog dizajnerskog društva. Njena su snaga vizualne komunikacije, odnosno pretakanje činjenica u umjetničke prikaze koji bude emocije. 

"Kroz dizajn se najviše volm baviti temama koje me naljute, naživciraju ili nasmiju. U principu, pobude neku emociju u meni. Smatram da svaka činjenica može biti prikazana na vizualan način. Ja kroz svoj rad pokušavam dosta istraživati i te podatke prenijeti na vizualan način, koji je često puno ‘pitkiji’ i shvatljiviji, poogotovo kada pričamo o temama koje su često teške ili imaju kompliciranu priču", kaže Tena koja vizualnu komunikaciju koristi kako bi progovorila o društvenim nepravdama. 

Njezin rad “Možda je obrnuto”, nagrađen na Zagreb Design Weeku 2024., istražuje problem nasilja nad ženama i predrasude koje ga omogućuju. Rad pretočen u knjigu sastoji se od pravih priča djevojaka koje su preživjele nasilje te od komentara ostavljenih ispod raznih medijskih članaka o nasilju nad ženama.

“Broj priča koje sam dobila me jako iznenadio, pogotovo zato što su mi djevojke ostavljale više od jedne priče. Nisam se bavila samo pričama silovanja ili femicida koje (jedine) završe u vijestima, već ovim puno manjim i nažalost, čestim pričama, koje često nisu niti prijavljene; mnogo puta iz razloga jer žene smatraju kako su premale i da ih se ne bi ozbiljno shvatilo” objašnjava.

Knjiga se tako može čitati s obje strane, poput poput dva svijeta koja se međusobno preklapaju. 

“Inspiraciju sam dobila kada sam krenula istraživati komentare koje ljudi često ostavljaju ispod članaka o nasilju nad ženama, gdje se žene često krivi za nasilje koje su prošle. Jedan od prvih komentara koji sam vidjela bio je na članak o silovanju gdje je osoba napisala ‘A možda je obrnuto’. Od tu i inspiracija za naziv ovog projekta. Tu imamo trenutak gdje su komentari i priče potpuno suprotni, djeluje kao da pričaju o potpuno drugačijim pričama, dvije različite knjige, koje su opet povezane. Bez komentara ne bi bilo priča i obrnuto”, objašnjava dizajnerica. 

Osim prikaza priča i komentara, Tena je protagonistice priča odlučila i vizualno prikazati. I to uz njihovu priču, ali kao iznimno snažne žene.

“Mislim da svi znamo točne slike koje dolaze s vijestima o silovanjima ili femicidima, gdje se žrtve često prikazuju malima i bespomoćnima, što je potpuno krivi pristup. U svom sam dizajnu koristila baš taj moment da ih osnažim i prikažem snažnima kakve jesu, pogotovo u trenutku kada progovore o nasilju. Da, one jesu prošle nešto strašno, ali nisu bespomoćne, već iznimno hrabre” kaže. 

Tena bi knjigu voljela pretočiti u daljnju izložbu, što je čeka u budućnosti.

Aktivizam na zagrebačkom Trgu

Nika Havrle, sociologinja i anglistkinja te osnivačica inicijative Ustani za slobodu, već dvije godine svake prve subote u mjesecu, organizira prosvjede protiv molitelja na Trgu bana Jelačića, okupljenih u ultrakonzervativnu inicijativu koja zagovara ograničavanje ženskih prava. 

Kroz inicijativu Ustani za slobodu, Nika i njezini suradnici pružaju otpor nastojanjima da se ženska tijela i odluke vrate pod kontrolu patrijarhalnih struktura. 

“Ustani za slobodu je studentska inicijativa koja je nastala kao protuprosvjed protiv takozvanih ‘molitelja’ koji se zalažu za autoritet muškarca nad ženom, čedno odijevanje, zabranu pobačaja i povratak na stare tradicionalne patrijarhalne vrijednosti. Emocija iz koje sam krenula u akciju bio je upravo strah i to strah da će se dogoditi ista situacija koja se dogodila u Poljskoj sa zabranom pobačaja, a koja je krenula istim ovakvim moliteljima” objašnjava.

Nikina Inicijativa trenutno je jedina brana moliteljima na glavnom zagrebačkom trgu, kojima svake prve subote u mjesecu gledaju u oči.

“Molitelji kažu da žene svojim nečednim odijevanjem pozivaju muškarce na grijeh. Kada mi kažemo da oni pokušavaju opravdati silovanje, oni kažu kako to nije točno, već da se oni samo mole”, priča Nika i dodaje kako dodatan problem predstavlja i njihovo korištenje vjere kao paravana: 
“Jako je zeznuto jer se pozivaju na vjeru i nas optužuju da ih diskriminiramo i da diskriminiramo kršćane i katolike, što nije istina. Među nama ima vjernika i neki ljudi iz Inicijative su vjernici. Tu stvarno nije riječ o vjeri. Da je tu riječ samo o molitvi, a ne o političkom činu, oni to ne bi radili na glavnom trgu i trgovima diljem zemlje. Oni nešto žele pokazati”, objašnjava. 

Biti jedina brana radikalnoj ultrakonzervativnoj desnici nije lako. Osim napada na društvenim mrežama i u online sferi, napadi na njih događaju se i tijekom prosvjeda. 

“Dobivamo često prskanje svetom vodicom, a imali smo i situaciju da se jedan čovjek nekoliko puta pokušao zaletiti u nas biciklom, baš u ljude. Često ljudi koji podržavaju ‘molitelje’ dolaze među nas i pokušavaju isprovocirati incident, dok istovremeno nas optužuju da smo mi nasilni. U ove dvije godine s naše strane, barem nas koji smo u Inicijativi, nikada nije došlo niti do jednog incidenta”, kaže Nika.

Bez obzira na težinu situacije i dalje ostaje optimistična.

“Naš cilj je bio pokazati da mladim ljudima je stalo, da smo informirani o onome što se događa u našoj državi. Da nas je strah, ali da ćemo učiniti nešto oko toga i da ćemo to pokušati zaustaviti. I pokazati da im neće biti tako lagano promijeniti situaciju u našoj državi”, zaključuje Nika. 

Film kao svjedočanstvo otpora

Karla Jelić, redateljica i novinarka, bavi se temama seksualnog uznemiravanja i institucionalnog zataškavanja nasilja. Njezino ime postalo je sinonim za hrabrost kada je 2023. godine, zajedno s kolegicama, organizirala prosvjed protiv profesora Ozrena Prohića na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, javno objavivši snimku njegovog verbalnog nasilja nad studenticom. 

Njezino debitantsko ostvarenje, film ‘I tako još jedna’, donosi priču o kolegici Vidi, mladoj redateljici i suorganzatorici prosvjeda, koja je zbog prijave seksualnog nasilja morala napustiti Hrvatsku.

“Vida je seksualno nasilje koje je doživjela od strane profesora na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu neanonimno prijavila. Nakon toga je odlučila napustiti Hrvatsku i preseliti se u Englesku. Film je tako preko njene priče kritika sustava - na koji je sve način nju sustav iznevjerio. Profesor je nakon toga dao otkaz, ali i dalje nastavio radi u industriji”, objašnjava Karla. 

Vidina priča, kao i nasilje Ozrena Prohića, nažalost nisu jedini takvi slučajevi na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a Karla je odlučila dokumentirati sve njihove priče.

“Najteže je bilo slušati studentice koje su preživjele baš teško fizičko nasilje gdje su ih profesori baš zlostavljali i dolazili kod njih u stan. I isto tako trenutak u kojem smo saznali za snimku Ozrena Prohića i za vikanje. Mislim da smo se svi smrzli kada smo slušali prvi put tih 20 minuta zlostavljanja i deranja”, kaže Karla. 

Nažalost, u slučaju Ozrena Prohića nije se puno toga promijenilo.

“Nakon prosvjeda smo imali sjednicu Akademskog vijeća koja je bila jako traumatična gdje su se cure ustajale i krenule pričati vlastita iskustva o zlostavljanju i, nažalost, nije se puno toga promijenilo jer Ozren Prohić je sad vraćen u rad. Iako ne radi sa studentima, prima punu profesorsku plaću”, objašnjava.

Bez obzira na to, sretna je što su se stvari pomaknule prema naprijed. 

“Mislim da je dobro što se nakon prosvjeda dogodio prvi veliki cancel slučaj Dalibora Matanića, i što se sada opet događa slučaj Domagoja Mrkonjića koji zlostavlja studente na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i gdje su se studenti ustali protiv njega. Mislim da smo još uvijek na nekim nultim i prvim koracima gdje osvještavamo ljude o tom problemu, da bi se onda potencijalno on krenuo rješavati”, kaže. 

Za svoj film “I tako još jedna”, nada se da će biti mali kotačić promjene.

“Ovaj film je jako specifičan jer se radi o temi gdje sam ja doživjela nasilje unutar filmske zajednice i unutar akademije. Zbog toga se nadam da će pobuditi suosjećanje među ljudima i da ćemo se napokon suočiti s tim ogromnim problemom i prestati gurati glavu u pijesak”, zaključuje redateljica.

Noćni marš 2024. : Budimo glasne, budimo solidarne!

Na današnji dan, Dan žena, ulice hrvatskih gradova postat će mjesta otpora i zajedništva. 

Noćni marševi, koji se održavaju u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu, Karlovcu, Puli i Šibeniku, prilika su da glasno kažemo NE nasilju, diskriminaciji i napadima na ženska prava. 

U 2024. godini, u Hrvatskoj je ubijeno 18 žena, dok se broj kaznenih djela u bliskim odnosima učetverostručio od 2015. do 2023. godine. Institucionalna zaštita izostaje, kazne su blage, a sustav često zataškava nasilje umjesto da ga sprječava. Jedno je jasno: žene u Hrvatskoj nisu sigurne.

Zato izlazimo na ulice, kao protest i poziv na hitne i konkretne promjene koje će ženama osigurati sigurnost, pravdu i dostojanstvo.

Ove tri žene pokazale su nam kako se boriti, a sada je na svima nama da im se pridružimo i jasno poručimo da nećemo stati dok ne izborimo ravnopravnost. 

Vidimo se na ulicama!

Izvor naslovne fotografije: Mamager