Siječanj nije još samo jedan mjesec u godini, nego označava i jedno zasebno stanje svijesti. To je vrijeme kad si osvještavamo kako se nalazimo u tihom, produženom trenutku kad kalendar kaže da je sve novo, a tijelo i glava znaju da ipak nije. To je vrijeme kad skidamo blagdanske lampice i ukrase i vraćamo se u dosadnu rutinu i obaveze koje su dio stvarnog života. 

I dok nas marketinške kampanje i objave s društvenih mreža pozivaju na nove početke, produktivnost i posvećivanje najboljoj verziji sebe, realnost je zapravo puno manje atraktivna: dani su sivi, rasporedi pretrpani, a vrijeme se razvlači bez kraja i konca.

Zašto siječanj traje beskonačno?

Mnogi će se složiti s činjenicom da siječanj traje kao tri mjeseca zajedno. Ne u šali, nego s dozom umora, blage dezorijentacije i onog poznatog pitanja: “Je li moguće da je tek sredina mjeseca?” 

Nije stvar u vremenskoj prognozi, ni u tome što su dani kraći, niti u financijskom oporavku nakon prosinca, iako sve to zajedno zapravo itekako igra ulogu. No, stvar je i u nečemu dubljem: u načinu na koji naš mozak procesuira rutinu, očekivanja i izostanak novosti.

Siječanj je mjesec kad od sebe tražimo najviše, a sebi dajemo najmanje prostora. Kad bismo trebali usporiti, mi ubrzavamo. Kad bismo trebali integrirati ono što smo proživjeli, mi odmah planiramo sljedeći kvartal. 

U tom raskoraku između unutarnjeg ritma i vanjskih zahtjeva, vrijeme prestaje biti linearno. Ono se rasteže, zadržava, zapinje.

Ipak, siječanj zbog svega ovog nije mjesec kojeg treba popraviti, niti ga učiniti produktivnijim i zanimljivijim. Ono što se možemo i trebamo zapitati je: Što nam zapravo govori taj osjećaj kako siječanj nikako da prođe? Jer možda je pravi problem u tome kako doživljavamo i živimo početke.

Mozak ne mjeri vrijeme, nego iskustvo

Način na koji doživljavamo vrijeme zapravo je snažno povezan s našim iskustvima, a ne s kalendarom. Istraživanja s nekoliko vodećih sveučilišta to potvrđuju. 

Primjerice, studije psihologa s Harvarda pokazuju da kad se dnevne aktivnosti ponavljaju bez značajnih razlika, naš mozak ima manje “epizodnih markera” za pamćenje. Drugim riječima, kad su dani slični jedan drugome, oni se u pamćenju stapaju i čini nam se da su trajali dulje jer nemamo puno točaka sjećanja koje bi ih razlikovale.

To se posebno događa u siječnju, mjesecu kad blagdani završe, kad se vratimo u uobičajeni ritam i dani se čine jednoličnima. I upravo zato se čini da traje dulje nego primjerice listopad ili lipanj.

Također, istraživanja o percepciji vremena pokazuju da novi i neočekivani događaji “usporavaju” doživljaj vremena jer privlače više pažnje. Drugim riječima, kad se događa nešto novo, mozak troši više resursa za procesuiranje, ostavljajući nam osjećaj da je vrijeme sporije.

Ironično, većina siječanjskih dana nema puno pravih novosti. Imamo iste rute, iste obveze, iste zadatke, samo novi broj na kalendaru. I to je kombinacija rutine i nedostatka značajnih događaja koja stvara osjećaj produženog trajanja.

Kad očekivanja utječu na percepciju

Važno je imati na umu i to da mnogi započinju siječanj s visokim očekivanjima, rezolucijama, planovima, ciljevima. Istraživanja pokazuju da visoka očekivanja bez jasnih, mjerljivih promjena stvaraju disonancu. 

Mozak očekuje nove emocije, nove rezultate, nove signale, ali kad ih ne dobije, doživljaj stagnacije dovodi do osjećaja da vrijeme traje dulje.

Ovaj fenomen tako objašnjava zašto prvi radni tjedan nakon praznika izgleda beskrajan ili zašto se ponedjeljci u siječnju čine više demotivirajućima i dosadnima, nego oni u nekom drugom periodu godine.

Kako “prevariti” mozak da siječanj ne izgleda tako dug

Ako postoji dobra vijest, ona je da mozak zapravo ima mehanizme koje možemo koristiti da promijenimo percepciju vremena. Evo nekoliko strategija kako to možete napraviti:

1. Uvedite male novosti u rutinu

Čak i kratke promjene, poput šetnje s partnerom, novog recepta za poznato jelo, druge rute do posla, stvaraju oznake koje pomažu mozgu drugačije percipirati vrijeme.

2. Postavite realne ciljeve 

Umjesto cilja koji glasi ovako: “Ove godine ću…” probajte postaviti sebi nešto konkretnije, poput: “Do 15. veljače završit ću...”. Ciljevi s jasnim rokovima stvaraju osjećaj progresije i skraćuju subjektivni doživljaj vremena.

3. Svjesno planirajte raznolikost

Rasporedite društvene aktivnosti, hobije i obaveze u tjednu. Mozak ih pamti kao zasebne epizode, pa vrijeme ne izgleda kao glatka, jednolična traka.

4. Prakticirajte mindfulness

Kad smo prisutni u trenutku, naš mozak obraća više pažnje i to je paradoks koji nam treba. Vrijeme se tada osjeća realnije, a ne sporije.

Dakle, siječanj ne traje kao tri mjeseca zato što ima više od 31 dan. Čini nam se da je tako zato što se u njemu sukobljavaju sva naša očekivanja, rutina i nedostatak događaja koji bi ih razdvojili. 

Naš um vrijeme interpretira kroz iskustvo, fokus i emocije, a budući da živimo u vremenu kada nemamo vremena ni za što, u našim umovima gotovo nikada nismo samo u sadašnjosti. Planiramo, nadamo se, čekamo. I upravo ta unutarnja nesigurnost u smjeru “Što slijedi?” stvara osjećaj da se vrijeme razvlači.

Izvor naslovne fotografije: Pexels