Svake godine, 2. veljače, svijet obilježava Međunarodni dan vlažnih staništa, ali pitanje je – tko o tome uopće priča? 

Osim sveprisutnih ekoloških kriza, pažnja javnosti uglavnom se usmjerava na gubitak šuma, topljenje ledenjaka i zagađenje oceana. No, dok protestiramo za Amazonu i zabrinuto pratimo vijesti o porastu razine mora, gotovo neprimjetno izumire jedan od najvažnijih ekosustava našeg planeta – vlažna staništa.

Na prvi pogled, močvare, poplavne šume i tresetišta možda ne djeluju spektakularno. One nisu romantične poput bujnih tropskih prašuma niti dramatične poput ledenih prostranstava Arktika. No, njihova važnost za stabilnost klime, opskrbu pitkom vodom i očuvanje bioraznolikosti nemjerljiva je. 

Vlažna staništa su pravi prirodni filteri – upijaju ugljični dioksid, pročišćavaju vodu i pružaju dom za više od 40 % svih biljnih i životinjskih vrsta. Ovi centri bioraznolikosti najveći su borci protiv klimatskih promjena. Primjerice, tresetišta, vrsta vlažnog staništa, čine samo tri posto zemljine površine, a apsorbiraju dvostruko više ugljičnog dioksida koliko i sve šume na planetu zajedno.

Nažalost, prema najnovijem WWF-ovom Izvještaju o stanju planeta, u posljednjih 50 godina zabilježen je pad populacija vrsta od zabrinjavajućih 85 %. Uništavanjem naizgled običnih močvara ili poplavnih šuma, uništavamo savršene ekosustave koji nam pružaju pitku vodu, čist zrak te bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta.

Hrvatska se budi: Restauracija prirodnih ekosustava

Hrvatska nije iznimka kada je riječ o gubitku vlažnih staništa, ali postoje pozitivni pomaci. Postoje inicijative koje nastoje zaštititi i obnoviti ove ekosustave. Svjesni toga, u Hrvatskoj radimo na restauraciji prirodnog kanala unutar tog močvarnog zaštićenog područja, Parka prirode Kopački rit, kako bi se omogućila bolja cirkulacija vode i očuvala raznolika flora i fauna.

„Kroz projekt 'Obnova Europske Amazone', finalizirali smo planove akcije restauracije kanala Nadjhat koji povezuje Vemeljski dunavac s Kopačkim jezerom po kojemu je park prirode dobio ime. Izrađen je detaljan plan restauracije, ishođene su sve potrebne dozvole, a u tijeku je nabava potrebne opreme za provedbu restauracije. Sami radovi bi trebali početi sredinom kolovoza“, ističe Marina Petrić iz WWF-Adrije.

U Nadjhat kanalu, ključnom za prijenos vode u unutrašnjost Kopačkog rita, nagomilane su naplavljene drvne mase što otežava protok vode i uzrokuje taloženje sedimenta. To predstavlja velik problem tijekom poplava na Dunavu jer smanjuje mogućnost odljeva vode prema Kopačkom ritu. Dio je to regionalnog plana u okviru projekta „Obnova Europske Amazone“ koji se provodi u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, gdje je u Specijalnom rezervatu prirode Gornje podunavlje upravo započela sadnja 30.000 sadnica crne i bijele topole, hrasta i vrbe. Sadnja poplavne šume ne samo da će poboljšati usluge koje pruža močvarni ekosustav, već će također povećati apsorpciju ugljikovog dioksida. Manje je poznata činjenica da su vlažna staništa, upravo zbog toga, veliki „saveznici“ u smanjenju učinaka stakleničkih plinova.

WWF u Bosni i Hercegovini radi na restauraciji u Parku prirode Hutovo blato, gdje čistimo kanale i odmuljujemo Deransko jezero, čime osiguravamo zadržavanje već količine vode u Parku. 

„Kroz projekt 'MERLIN', finalizirali smo planove akcije restauracije nekoliko glavnih kanala koji spajaju različite dijelove Deranskog jezera, te smo odmuljili šest hektara jezera. Istražene su podzemne veze Deranskog i Svitavskog jezera koji čine Hutovo blato, te su potvrđene podzemne veze između jezera i okolnih kršnih polja i rijeka. Radovi su dovršeni, te nam preostaje još samo prezentacija rezultata i monitoring provedenih radova“, ističe Matea Jarak iz WWF-Adrije.

Integracija močvara u urbanističko planiranje

Najveći pritisak na Hutovo blato predstavlja hidroelektrana Čapljina zbog čijeg prisustva u Deransko jezero ne dolazi dovoljna količina vode. Također, prirodnim zarastanjem i taloženjem mulja u jezeru, razina vode se smanjuje, što je ubrzano i evaporacijom uslijed visokih temperatura. Kako bismo očuvali to prirodno spremište ugljika, koje prema istraživanjima PMF Univerziteta u Sarajevu može skladištiti više ugljika nego sve šume u BiH zajedno, potrebno je zaštiti i održavati veze kojima voda dolazi u močvaru.

Kvalitetnom zaštitom i upravljanjem vlažnih staništa, pružaju nam se brojne socio-ekonomske prilike za razvoj. Jedna takva mogućnost je integracija močvara u urbanističko planiranje umjesto njihovog uništavanja u korist infrastrukture. Primjenom ovih praksi, podižemo ne samo kvalitetu vode u urbanim sredinama već i smanjujemo posljedice poplava. To podrazumijeva uključivanje močvarnih staništa u urbanističke planove razvoja, zaštitu postojećih močvarnih staništa od ljudske intervencije i obnovu onih koja su degradirana. Dobri primjeri su ovakvih praksi New York i Singapur, koji su uspješno integrirali močvare u svoje urbane krajolike, pokazujući kako razvoj i očuvanje okoliša mogu koegzistirati.

Kako kao pojedinci možemo pomoći?

Ovo su neki od načina kako možemo pomoći individualnim djeovanjem:

• Podržavanjem inicijativa za zaštitu vlažnih staništa
• Sudjelovanjem u ekološkim akcijama i projektima
• Zagovaranjem održivih politika i boljeg upravljanja prirodnim resursima
• Širenjem svijesti o važnosti ovih ekosustava

Vlažna staništa nisu samo močvare – ona su naši saveznici u borbi protiv klimatskih promjena. Ako ih izgubimo, gubimo i šansu za zdraviju budućnost.

Ali pitanje ostaje: jesmo li spremni poduzeti konkretne korake za zaštitu ovih nevidljivih heroja prirode ili ćemo ih pustiti da nestanu u tišini?

Izvor naslovne fotografije: WWF