Ona ne odlazi u drami. Nema slomljene čaše, nema filmskog monologa na vratima. Samo jedno jutro, nakon godina tihog pokušavanja, ustane ranije nego inače, pogleda se u ogledalo i zna - gotovo je. Ne zato što je prestala voljeti, nego zato što je prestala nestajati.

Njezin odlazak ne događa se u trenutku. On nastaje polako, sloj po sloj, poput naslaga prašine koje se godinama talože na stvarima koje nitko više ne koristi. Na zajedničkim planovima, razgovorima, snovima koji su nekad imali „mi“ u sebi.

Zapravo, prije nego što spakira kofere, ona već odavno živi u drugom prostoru - onom unutarnjem, u kojem više ne traži dozvolu osjetiti mir. Psiholozi to zovu walkaway wife syndrome. 

Prema istraživanju Sveučilišta Stanford, čak 70% razvoda iniciraju žene.
Ali većina njih nije odlučila otići preko noći. To je priča o emocionalnom burnoutu. O ženama koje su godinama bile „ljepljivi papir“ za sve potrebe drugih, dok su njihove vlastite ostajale neizgovorene. O majkama, poduzetnicama, suprugama, koje su istovremeno vodile firme, obitelji, projekte i tuđe raspoloženje.

A onda, jednog dana, nešto pukne. Ne glasno, nego kao tihi lom iznutra. Trenutak kad shvatiš da si prestala disati u vlastitom životu.

Što zapravo znači walkaway wife syndrome

Pojam walkaway wife syndrome prvi je put spomenut devedesetih u američkoj psihologiji, ali njegova stvarna aktualnost doživljava renesansu danas.

Naime, radi se o fenomenu u kojem žene emocionalno ulažu sve u odnos, pokušavaju razgovorom, empatijom, organizacijom i suosjećanjem popraviti brak, sve dok ne dođu do točke kada više ne mogu.

Psihologinja dr. Arlie Hochschild, autorica knjige The Second Shift, još je osamdesetih upozorila na nevidljiv teret koji žene nose: mentalni i emocionalni rad koji uključuje brigu o svemu i svima, osim o sebi.
One ne vode samo djecu u školu. One vode emocionalne termostate obitelji. A u svijetu gdje žene rade isto (ili više) od svojih partnera, one i dalje nose većinu neplaćenog emocionalnog posla. I to nije feminizam - to je umor.

Walkaway wife nije hladna, nije ogorčena, nije ni sebična. Ona je samo emocionalno iscrpljena. Njezin odlazak nije bijeg, nego poziv na preispitivanje. I to ne samo braka, nego i suvremenog koncepta ženske izdržljivosti. Jer ono što društvo često slavi kao snagu, u stvarnosti često znači umor. Možda zato ovaj fenomen toliko odzvanja danas.

Od žena se očekuje da budu sve: uspješne, strpljive, tople, kompetentne, razumne… a tišina kojom one odlaze postaje društveni komentar o granicama.

Kad ljubav postane iscrpljenost

Burnout se u braku ne manifestira bukom. On počinje tiho: smanjenim razgovorima, kroničnim osjećajem usamljenosti, rezignacijom umjesto rasprave.

Psiholozi kažu da kad žena prestane govoriti, to nije znak mira, nego emocionalnog odvajanja. Ona se ne ljuti jer zna da ništa više ne može promijeniti. Ona se jednostavno povlači iz razgovora, iz planova, iz dodira, iz nade, dok partner, u međuvremenu, često ne vidi problem.

I tako sve dok se ne dogodi rečenica koja dolazi kao šok: “Više ne mogu.”
Ali istina je da je ona već otišla mjesecima, možda i godinama ranije, iako je fizički bila tu. 

Tihi rad i rodni nesrazmjeri

U braku, posebno onom s djecom, žene često preuzimaju ono što sociolozi zovu “nevidljivi menadžment života”. One znaju kad dijete ima cijepljenje, kad treba rođendanski poklon za vrtić, kad frižider treba napuniti, kad partner ima važan sastanak. To je neprestani mental load - stalni tok informacija i brige koji nikad ne prestaje.

Prema istraživanju Pew Research Centra, čak 59 % žena kaže da one nose većinu obiteljskih obaveza, čak i kad obje strane rade jednako puno.

Dakle, problem nije ravnopravnost u poslu, nego neravnopravnost u miru.

Zašto žene odlaze tiho?

Jer su već probale sve drugo. Jer su iscrpile svaku verziju dijaloga. Jer im je tišina postala lakša od razgovora koji ne vodi nikamo.

Ta tišina nije hladnoća, to je emocionalni burnout koji više ne traži rješenje, nego spas. Neke žene odu iz kuće. Druge odu u unutarnju emigraciju, odnosno ostanu fizički prisutne, ali mentalno i emocionalno odjavljene.

Dakle, walkaway wife sindrom nije poruka o porazu, nego o promjeni paradigme. Uči nas da odnos ne propada kad žena ode, nego kad prestane biti viđena.

U tom smislu, prevencija ne počinje u bračnom savjetovalištu, nego puno prije: u emocionalnoj pismenosti, empatiji i dijalogu. 

Ako je emocionalni rad nevidljiv, potrebno ga je učiniti vidljivim uz razgovore o granicama, o podjeli poslova, o mentalnom zdravlju. Jer brak nije projekt logistike, nego je zajednički prostor emocionalne odgovornosti.

Izvor naslovne fotografije: Pexels