Povodom Svjetskog dana borbe protiv HIV/AIDS-a, koji se u svijetu obilježava već više od trideset godina kao podsjetnik na važnost znanja, prevencije i empatije, vraćamo se temi koja se još uvijek skriva iza tišine. Unatoč znanstvenom napretku i dostupnoj terapiji koja omogućuje dug i potpuno nezarazan život, HIV i dalje nosi teret tabua, srama i stereotipa.

U ovom razgovoru bilo nam je važno maknuti poziciju straha. Jer najčešće progovorimo tek kad se zabrinemo. Kad nastupi panika. A upravo je sada trenutak da se priča otvori prije nego što strah uopće nastane.

Razgovarali smo s Davorom Dubravićem, psihologom iz HUHIV-a koji svakodnevno radi s ljudima kojima treba informacija, podrška ili samo netko tko će ih čuti. On HIV ne gleda kao statistiku nego kao iskustvo koje se može razumjeti i s kojim se može živjeti.

B: Kad pričamo o HIV-u danas, od čega bi ti krenuo da maknemo strah i tabu s te teme? 

D: O HIV-u se danas razgovara uglavnom kroz zabrane i oprez. Zapravo, o cijelom spolnom zdravlju. Nije neobično da se građani nerado informiraju, s obzirom da to najčešće rade kada se pojavi strah od moguće zaraze ili neplanirane trudnoće. Trebamo krenuti od pozitivnijeg predznaka u edukaciji.

B: Je li se nešto stvarno promijenilo u percepciji od kad je HIV uopće postao tema?

D: Promijenilo se dosta toga, međutim pomaci su minimalni i ne prate znanstveni napredak. Terapija koja je u Hrvatskoj dostupna svakoj osobi koja živi s HIV-om omogućuje dug i ispunjen život, bez popratnih zdravstvenih stanja. Uz to, uz dosljedno uzimanje terapije virus se ni ne može prenijeti (postiže se svojstvo nezaraznosti). Svejedno, mnogi se boje čitati o HIV-u, ne bi li pretjerano razmišljali o vlastitim rizicima. Hrvatska je zemlja niske prevalencije infekcije HIV-om, imamo odličnu međusektorsku suradnju kojom održavamo brojeve na niskoj razini, jedino što razina informiranosti ne raste. Osnove spolnog zdravlja tiču se svake spolno aktivne osobe. No, radi se i o tome da neinformiranost potiče stigma, a o tome najbolje znaju same osobe koje žive s HIV-om.

B: Kako izgleda onaj prvi trenutak kad ti netko uđe u udrugu i traži testiranje? Kako to izgleda taj proces?

D: Ljudi mogu doći motivirani nekom brigom ili posve preventivno. Prije samog testiranja, osoba prolazi kratki razgovor, tzv. predsavjetovanje, kojem je svrha edukacija, podrška, objašnjenje procesa i davanje prostora za postavljanje pitanja. Najčešće, dakle u 99% slučajeva, osoba nema nikakav problem s time da iskreno podijeli svoju brigu, što kad sam tek počeo raditi u centru za testiranje (prije 8 godina) nije bilo baš tako. Pod dojmom sam da su ljudi ipak manje sramežljivi vezano za ove teme. 

Ipak, nije nužno da osoba podijeli svoju brigu, ljudi previše izbjegavaju zdravstvene usluge zbog doživljaja srama, a odgovornost je stručnjaka promijeniti atmosferu posramljivanja. Nakon razgovora, kreće postupak testiranja, nakon kojeg se rezultati dijele te se nalaz interpretira s obzirom na kontekst same osobe (npr. je li test sasvim pouzdan za sve rizične kontakte koje je osoba imala). U tom razgovoru, tzv. postsavjetovanju, također postoji prostor za pitanja. Pobrinemo se da svatko dobije odgovor na sva svoja pitanja, ili barem kontakt gdje odgovore može potražiti.

B: Što ljudi najčešće skrivaju, a ti to odmah vidiš?

D: Mnogi misle da dolaze s nevjerojatnom, prerizičnom pričom koju nikad nisam čuo. A, zapravo je istina drugačija, rizici se događaju prema određenom obrascu. Iako to znači da su situacije slične, briga i emocije osoba s kojima dolaze su individualne i trebaju se razumijeti. Zbog toga su ljudi u mom uredu koliko god je potrebno. Drugim riječima, tempo samog postupka biraju sami korisnici (i oni su “krivi za gužvu” - šalim se!). Ono što se ponekad skriva su postupci nevjere, no za time nema potrebe. Kod nas nitko neće dobiti osudu, već dobar savjet što napraviti u kontekstu života u kojem se nalazi.

6. Dođu li ljudi koji nisu kandidati? 

D: Ima onih i koji nisu za testiranje. Primjerice, neki ljudi brinu čak i ako nisu bili u rizičnoj situaciji. Radi se o sasvim normalnom motivu, i u tom slučaju se zajedno sjednemo i porazgovaramo o načinima prijenosa, simptomima, zaštiti i slično. A nekad, usprkos informacijama, nekim korisnicima je teško “do kraja” povjerovati da je s njihovim zdravljem sve u redu. S jedne strane, može se raditi o anksioznosti povezanoj sa tjelesnim zdravljem.  S druge strane, može biti briga zbog nekog “zabranjenog” kontakta.

 Zabranjenost je predznak koji sami formiramo u glavi o nekim spolnim kontaktima, posredstvom očekivanja društva. Npr. neki mogu osjećati da ne smiju imati spolne odnose sa istim spolom ili drugom rasom, pa se nakon takvog kontakta mogu osjećati iznimno zabrinuto za svoje zdravlje (doživljaj prelaska granice transformira se u brigu oko moguće zaraze, iščekujući “kaznu” za postupak). Ovdje može pomoći podrška vezana za brigu i stručnjak mentalnog zdravlja.

B: Što te najviše iznenadilo? Postoji li neka anegdota koju možeš anonimno podijeliti? Ili bar obrazac?

D: Iskreno, najveće iznenađenje vežem za odgojno-obrazovne djelatnike i roditelje koji su spremni razgovarati o ovim temama. Njih ima daleko više nego što mislimo. Gotovo po pravilu imaju učenike i djecu koji su vrlo informirani, i time mogu pravovremeno donijeti dobru odluku za sebe.

B: Gdje osjećaš stigme i tabue najjače, a vezano za svoj posao ili korisnike tvog
sustava? 

D: Slojevita stigma koja proizlazi iz pripadnosti više grupa koje su stigmatizirane je iznimno veliki problem. Osoba koja je homoseksualac i koja živi s HIV-om susreće se s višestrukim pritiscima, a stigma se ne zbraja, već umnaža. Kada god imam priliku, potičem druge stručnjake da posebno paze na pripadnost kategorijama svojih korisnika/pacijenata, jer nam može puno reći o razini stresa i bespomoćnosti koju osoba osjeća. Posebna stigma o kojoj se dovoljno ne priča je stigma unutar zdravstvenog sustava, gdje i dalje imamo zdravstvene djelatnike koji ne postupaju primjereno prema pacijentima-osobama koje žive s HIV-om, od manjih do većih prijestupa koji se ne procesuiraju dosljedno jer se pacijenti boje istupiti i izložiti se na taj način.

B: Jesu li mladi postali otvoreniji prema ovoj temi?

D: Ukratko, jesu. Kod mlađih korisnika (18 - 25 godina) već postoji određena razina znanja, pogotovo za psihološke teme povezane s rizicima, npr. pristanak na spolni odnos. To je dobar temelj za daljnje informiranje ako i kada je potrebno. Internet može biti otežavajući faktor jer mladi teže procjenjuju što su dobri, a što loši izvori za informiranje, a od ovog problema nisu cjepljeni niti odrasli. Internet je prepun mitova. Ja zapravo internet ne bih ni preporučao za informiranje, jedino za pronalazak kontakata (npr. zdravstvene ustanove), ili eventualno istraživanje o dijagnozi koja je već postavljena od strane zdravstvenog djelatnika.

9. Da ti sad damo megafon, imaš 30 sekundi za cijelu Hrvatsku. Što kažeš?

D: Za svaki seksualni kontakt koji imaš, sam/a donosiš odluku o metodi zaštite, trajanju i o tome što ćete raditi. Seks bi trebao biti raskršće želja i potreba svih uključenih osoba, i ništa više od toga. Ako imaš osjećaj da s nekom osobom nije tako (npr. da se tvoje želje ne poštuju, da nemaš pravo glasa vezano za kondom), onda to nije dobar spolni partner za tebe.

B: što tebe drži u ovom poslu onih dana kad ti postane teško?

D: Zaista puno toga dobivam iz rada s korisnicima, koji su često nevjerojatno zahvalni na onom što im naš centar pruža. Većina posla nam je dijeljenje dobrih vijesti, ili podrška za tuđu brigu, što podrazumijeva značajne razine povjerenja. Kada postane teško, velika podrška mi je tim udruge, odnosno to što rado odvoje vrijeme da me saslušaju kada kroz nešto prolazim. Uz to, volim naš humor. Jako je teško baviti se spolnim zdravljem, i posve i uvijek ga shvaćati ozbiljno.