M: Ti si tijekom života napravila nekoliko velikih poslovnih i privatnih zaokreta, pokretala i prodavala tvrtke te se više puta iznova definirala. U kakvom se zaokretu nalaziš danas i tko je danas Kristina kada maknemo sve poslovne titule?

K: Kad maknemo sve titule, ja sam zapravo jednostavna i pristupačna osoba. Svi mi govore da sam u svojoj srži „učiteljica” i da je sve što jesam i danas znam došlo do izražaja kroz vođenje sistemskih konstelacija, čime se intenzivno bavim posljednje dvije i pol godine.

Volim život i ljude, volim živjeti i uživati u životu. Volim more i Dalmaciju, jako volim učiti i dijeliti naučeno, putovati. Hedonistica sam koja je još uvijek u potrazi za mjerom.

Kad bih sažela odgovor o zaokretima, i dalje sam poduzetnica, spisateljica, ali i sistemska konstelatorica i učiteljica. Nekom sam prijateljica bez koje život nema smisla, nekom „grozna bivša”, nekom žena koja mu ili joj je promijenila život i ostavila trag, sinu najbolja mama u Svemiru i okolici, a samoj sebi možda izazov do kraja života.

Najdraži kompliment koji sam dobila od jednog bivšeg partnera glasi: „Ti svakog činiš boljim”, i to nekako dosta govori.

M: Nedavno si rekla da uspjeh danas mjeriš kvalitetom života. Što ti je nekada predstavljalo uspjeh, a što ti je danas postalo važnije od rezultata, priznanja i poslovnih postignuća?

K: Imati vremena, zdravlje i „mali krug velikih ljudi”, to je pravi uspjeh. Samo ne shvatimo svi to odmah u mladosti.

Puno ljudi ima divan CV i loš život. Meni su oduvijek bili važni kvaliteta života i sloboda kao glavni kriteriji uspjeha. Sad to isto mjerim, ali na drugačiji način: imati vremena. Ne žuriti. Biti zdrava. Moći reći da i ne onome kome i čemu želim. Imati mir u svakom pogledu.

Uvijek mi je bilo važno da radim ono što volim i što meni ima smisla, što mene ispunjava, ali vrijednost sebe i svojih poslova u mladosti sam većinom mjerila kroz vanjske rezultate. Danas mi je najljepše, a to mi je donijelo iskustvo i godine, što ne moram nikome ništa dokazivati, pa ni svoju vrijednost ni vrijednost onoga što radim. Na meni je da stvaram. Tko treba, prepoznat će vrijednost. Tko nije „moj čovik”, neće.

M: Pokrenula si nekoliko biznisa i znala otići čak i kada su bili uspješni. Kako prepoznaješ razliku između trenutka u kojem samo treba izdržati i trenutka u kojem treba poslušati sebe, zatvoriti jedno poglavlje i krenuti dalje?

K: Odlazila sam u trenucima kad sam iznutra osjetila da to više nisam ja. Ja bih se obično promijenila do mjere da taj posao više nije odgovarao novoj meni. Nije svaki uspjeh naš uspjeh. Nekad treba izdržati jer je teško. A nekad treba otići jer više nije tvoje. Najvažnije je prilagoditi posao životu, ne život poslu.

M: Koliko su majčinstvo, partnerski odnosi i osobne promjene utjecali na tvoje poslovne odluke i odnos prema novcu? Jesi li i sama prošla razdoblje u kojem si vlastitu sigurnost i slobodu morala ponovno graditi?

K: Majčinstvo, posebno nakon dvije i pol godine, kad je postalo single majčinstvo, itekako je utjecalo na mene i oblikovalo mi život. Najvažnije je da mi sin kaže da mi „dosta dobro ide”.

Smrt majke i oca, nasljeđivanje njihovih dugova i saznanje da moj tata ima izvanbračnu kćer također su me poprilično iznenadili i oblikovali. Nakon razvoda krenuo je moj drugi veći zaokret. Prvi je bio nakon operacije kralježnice, davanja otkaza u korporaciji i pokretanja prvog biznisa. Vratila sam svoje prezime, prodala prvi biznis i krenula graditi nove stvari ispočetka.

Prije sam bila spremna puno toga žrtvovati za posao. I zdravlje. I odnose. I platila sam preveliku cijenu. Danas više nisam. Ne zato što mi posao nije važan, nego zato što znam da se vrijeme ne može vratiti. A i tijelo mi ne dopušta puno toga što bi glava „potegnula”.

A što se novca tiče, i ja sam napravila hrpu financijskih pogrešaka. Kasno sam počela ozbiljnije štedjeti, kasno investirati i trebalo mi je vremena da shvatim kako stvari zaista funkcioniraju.

M: Naslov „Ne moram pitati muža” odmah izaziva reakciju. Je li nastao iz nekog konkretnog osobnog iskustva i što za tebe zapravo znači ne morati pitati muža?

K: Ja ni ovu knjigu, kao ni ostale, nisam uopće planirala napisati. Te knjige kao da mene pronađu, dođe inspiracija i ja samo sjednem i sve zapišem, kao da mi netko diktira pored mene.

U ovoj knjizi objasnila sam kako je nastao naslov. Iz jedne anegdote povezane s poslovnim razgovorom u kojem je osoba rekla da ne može potvrditi predloženu suradnju jer treba pitati muža.

Ali meni „ne moram pitati muža” nema veze ni s brakom ni s muškarcima.

Žena s novcem je žena s izborom.

Naslov znači: mogu birati. U svakom pogledu. Što raditi, gdje i s kim živjeti.

Mogu odlučiti što želim sa svojim novcem i svojim životom. Ne moram ostati u odnosu koji ne želim, ne moram trpjeti šefa ni posao koji ne želim. Mogu birati jer si to mogu priuštiti.

Dakle, ne moram, nego biram. To je značenje naslova. A knjiga daje pregled koliko košta biti žena, kako smo uvjetovane odgojem i što i kako možemo promijeniti ako to poželimo.

M: Mnoge žene zarađuju vlastiti novac, ali nemaju ušteđevinu, ne investiraju i ne poznaju obiteljske financije. U kojem trenutku žena postaje stvarno financijski neovisna?

K: Kad zna koliko novca ima, koliko duguje, koliko troši, koliko štedi i u što je uložila.

I kad ima svoj novac kojem može slobodno pristupiti.

Zarađivati nije isto što i biti financijski neovisna.

Možeš zarađivati 5.000 eura mjesečno i biti financijski zarobljena. A možeš zarađivati značajno manje i imati vrlo zdrav odnos prema novcu.

Moramo znati svoje brojke.

Nemoj delegirati svoj financijski život partneru, banci, knjigovođi, roditeljima ili bilo kome drugome.

Možeš imati pomoć. Ali moraš razumjeti što se događa s tvojim novcem.

M: Zašto žene još uvijek lakše ulažu u djecu, obitelj i dom nego u sebe? Kako prestati osjećati krivnju zbog vlastitih ambicija, zarade i želje za većim životom?

K: Zato što smo tako odgojene. Žena je dobra kad daje. Kad brine. Kad se žrtvuje. Kad svima drugima bude dobro. Žena, majka, kraljica je standard, zar ne? Biti dobra, ne biti dobro. Što veća žrtva, to veća vrijednost. I onda kad konačno kaže: „Ja bih nešto za sebe”, pojavi se krivnja.

Ne mislim da trebamo postati sebične. Nikako. To danas ide u drugu krajnost, a to nema smisla.

Važno je da žene budu i dobro, ne samo dobre.

M: Što bi poručila ženi koja osjeća da nema dovoljno znanja, novca ili vremena za promjenu? Koji je prvi konkretan korak prema životu u kojem više ne mora nikoga pitati?

K: Nemoj čekati da budeš spremna jer nećeš nikad dočekati taj trenutak. On ne postoji. I ne treba ti ničija dozvola ni dopuštenje. Sama je sebi daješ.

Ne treba ti još jedna edukacija, još jedan certifikat, još X eura na računu i savršeni trenutak. Kreni od brojki. Otvori svoj račun i pogledaj svoje stanje. Zapiši koliko zarađuješ, koliko trošiš, koliko duguješ i koliko imaš sa strane. Ako ne znaš, to je prvo mjesto od kojeg krećeš.

Onda svaki mjesec odvoji nešto samo za sebe. Pa makar to u početku bilo 20 eura. Kreiraj svoj fond koji će pokriti sve neplanirane situacije i omogućiti ti veću slobodu izbora. I počni učiti o novcu.

Ne moraš sve znati. Kao što sam već spomenula, i ja sam napravila dosta financijskih pogrešaka i upravo zato danas znam da je najskuplje ono što ne želimo pogledati.