Dolaskom na Antarktiku, Kristijan Iličić, travel bloger i prvi Hrvat koji je proputovao sve zemlje svijeta, zatvara jedno od najambicioznijih poglavlja domaće travel scene: proputovati svih 197 država svijeta. I to u periodu godine koji mu je ionako najintenzivniji. 

Naime, otkako vodi pustolovnu agenciju Nomadik Travel, od listopada pa do kraja ožujka gotovo je neprestano na putu jer su upravo tada destinacije koje nudi najživlje i najtraženije. I za razliku od klišeja koji kaže da se nakon ostvarenog sna javlja praznina, kod njega se dogodilo suprotno - mir.

Kristijan danas zna tko je i što je ostvario. I upravo zato može mirno reći da je to tek jedna etapa života. Na horizontu više nema silne čežnje, ali ima otvorenosti. Čak i prema ideji putovanja u svemir. Ne kao opsesije, nego kao mogućnosti. U razgovoru za Mamager govori o toj novoj fazi, o uspjehu bez euforije i o životu koji ne mora stalno biti ekstreman da bi imao smisla.

M: Put do ostvarenja sna o proputovanih svih 197 država svijeta nije tekao baš kako si zamislio. Točnije, nisi mogao ući u zadnju zemlju sa svoje liste. Ponekad nam se u životu pojave prepreke koje ne možemo, barem tog trenutka, prijeći. Kako si ti pristupio ovome ili bilo kojoj prepreci svom u životu? 

K: Nekako uvijek ispada da čovjek više raste kad prima udarce, nego kad je sve jako mirno, divno i krasno. Jer kad je na moru života bonaca, ništa se veliko ne događa i nemaš potrebe ništa propitkivati. Sunčaš se, piješ koktele i čavrljaš. 

Ali kad krenu valovi, kad krene tsunami, e onda se vidi tko je kakav, koliko snage imaš u sebi, koliko imaš resursa i oko sebe, tko su ti pravi prijatelji, a tko tek prolaznici. 

Naravno da su me izazovi, odbijanja i neočekivane prepreke jako uzrujavali, da sam se jako stresirao oko toga i da sam iz njih najviše učio. Što sam naučio tada o sebi? Nešto vrlo zanimljivo. 

Znao sam da sam izdržljiv, prkosan i ponosan, znao sam da nisam čovjek koji odustaje i to znam od kad znam za sebe. Ali ono što nisam znao je da ponekad upravo ta odlika da nikad ne odustajem zna otići u krajnost, da se pretvaram u svrdlo koje na silu buši neki zid, a da za time nema potrebe. 

Ponekad se čovjek mora malo odmaknuti od problema, okrenuti se nekim drugim stvarima i pustiti da se napune baterije, da prepoznaš neke resurse u sebi kojima bi mogao riješiti problem. 

Najbolji primjer za to je bila nemoć da odem u Turkmenistan. Bio sam uvjeren da sam na crnoj listi i da nikad tamo neću moći ući, a nikako se nisam mogao pomiriti s time. Zapao sam u neka negativna mentalna stanja, bio sam loše volje, malodušan. Ali onda sam pustio, posvetio se drugim stvarima, pokrenuo posao s eSIM aplikacijom Lyntel, vodio sam turističke ture, družio se s ljudima, stekao divna prijateljstva… I tako osvježen ponovno pokucao na vrata na koja sam već kucao. I ovoga puta su se otvorila. Bila je to odlična lekcija. 

Naučio sam i još neke izrazito vrijedne lekcije. Gdje god sam išao čista srca, s osmijehom, stvari su uglavnom išle glatko. Što zračiš, to privlačiš.

Naučio sam i da ne možeš svima ugoditi. Ne možeš se svima sviđati. Uvijek će biti kritike. S time sam se u jednom periodu života dosta teško nosio, dok nisam shvatio da to nije samo moj problem. Apsolutno svatko tko nešto postigne i ljudi za to saznaju dobiva istu kantu smeća (da ne kažem nešto drugo) na glavu od onih koji nisu napravili ništa i imaju problem s tim. Trudio sam se tumačiti i tumačiti, opet sam se i tu pretvarao u svrdlo, a onda sam shvatio - hajde pustit ću. Ljudi će o meni ionako misliti ono što žele misliti. Srećom, i dalje je puno više onih koji su pozitivni oko svega. 

M: Kad ostvariš san koji ti je gotovo dva desetljeća bio životna smjernica, to je, kako si i sam opisao, trenutak kada se jedno poglavlje zatvara, a otvara novo. Kako si se osjećao kada si ispunio svoj san - je li to bio mir, praznina ili nova glad za novim avanturama?

K: Prije svega imam onaj osjećaj ostvarenosti. Realiziran sam čovjek. To mi daje mir. Dva desetljeća putovanja su golem kapital za onoga tko zna učiti i to primijeniti. 

Nisam prestao putovati, dapače. Sada putujem kvalitetnije, biram drugačije. 

Ovo pišem na samom jugu latinoameričkog kontinenta, u iščekivanju još jednog putovanja života, ostvarenja još jednog sna - Antarktike. Za manje od 72 sata nogom ću kročiti na posljednji kontinent na kojem nisam bio. Neizmjerno sam sretan! I sa mnom su ljudi koje volim, počevši od moje supruge Andree, do dragih prijatelja. Zaista sam sretan. Nedostaje mi samo moja Tokio, ali ona ne može na ovakvo putovanje. 

Novo poglavlje otvaram polako i studiozno. Biram kud ću putovati, u što ću ulagati, čime ću se baviti. Putovanja su i dalje okosnica mog života, i ne samo zato što i dalje izvrsno radimo s pustolovnom agencijom Nomadik Travel. Radio sam i dokumentarac od četiri dijela iz Egipta i Etiopije. Vrlo zanimljivo iskustvo! Sasvim sigurno ću napisati još jednu knjigu, neke su stvari u prvoj ostale nedorečene, a htio bih podijeliti i neka nova iskustva nakon što sam proputovao sve države svijeta. Upustio sam se i u izgradnju stanova. To je veliki pothvat i velik posao, koji me dosta okupira. Uložio sam i u Nomadik Barbershop. Lyntel aplikacija sve više raste i nudi sve više stvari. 

Ukratko, vrlo sam poduzetan, radim puno stvari, ulažem, ali i gledam da mi život bude malo posloženiji u odnosu na onih više od tristo dana na putu kako sam godinama živio, da imam malo više strukture i mira. Novo poglavlje je već započelo i vrlo je zanimljivo. 

M: Kako bi opisao taj svoj šaroliki put od nomada do graditelja? Je li moguće raditi sve te različite poslove u isto vrijeme na kvalitetan i posvećen način?  I kako planiraš koji projekt započeti? Kao npr. tvoj nedavni fokus na građevinarstvo kroz projekt Nomadik Gradnja, gdje radiš na dvama suvremenim stambenim kompleksima u zagrebačkom naselju Demerje. 

K: Nisam to planirao od samih početaka. Ono što sam međutim oduvijek radio bilo je diversificiranje ulaganja. I kad sam bio zaposlen od devet do pet nisam živio samo od te plaće (iako ona nije bila mala). Uvijek sam imao još neke biznise sa strane. Uložio sam u noćni klub i u palačinkarnicu. Nije imalo veze s mojim “core businessom”, ali sam uložio. Ne mora sve nužno biti vezano za ono čime se osnovno bavim. I u to vrijeme sam putovao, a za Novu godinu znao odvesti ljude u Tajland ili Maleziju, pa sam i tu nešto malo zaradio… 

Tada, kada sam kretao u građevinarstvo, nisam mislio da ću graditi baš te dvije stambene zgrade ili da ću uložiti u Barbershop. Ali znao sam da ću uložiti novce u nešto i nastojati sve što zaradim oplođivati i širiti. Jer najgore je što možete napraviti kad zaradite neke novce jednostavno sjesti i ne raditi ništa. Usto, stvarno volim biznis. 

Volim ulagati i stvarati nešto novo, od nule. Otvarati nova radna mjesta, kreirati nešto što će biti dobro za ljude. 

Ideje za ulaganje dobijem od ljudi koje susrećem u životu i na putovanjima. Dvojicu najboljih prijatelja upoznao sam na putovanju i s njima sam ušao u ovaj posao sa zgradama. I s Nomad Barbershopom je bilo tako nekako. Išao sam redovito u Oliver’s Barbershop i smatrao da je to odličan koncept i odlična priča. I uložio. Preimenovali smo ga u Nomad. Još prije dvije tri godine nisam znao da ću to napraviti. Tako da ne mogu reći točno u kojem smjeru dalje planiram svoje poduzetničke priče. 

Kad u nečem vidim dobru priliku, uložit ću. Ja sam srećom sada na toj razini s prihodima da to mogu. Sve sam sam zaradio i sada širim. Kao što sam rekao, realiziran sam čovjek.

M: Postoji li nešto - neka zemlja, aktivnost, životno iskustvo ili osjećaj koji te još uvijek zove i koji bi te mogao iznenaditi, dirnuti ili pomaknuti granice na način koji nijedna od 197 zemalja nije?

K: Teško mi je objasniti mentalno stanje u kojem sam sada jer ljudi su navikli da je na horizontu uvijek nekakav san, nekakav cilj i da onda jurimo ka tome. To je ujedno i odlika mladih godina. To nas pogoni, gladni smo novih iskustava, žedni pustolovine i iznenađenja. Vidjeti nešto novo.

Ja jesam proputovao sve države svijeta, ali nisam vidio sve zakutke ovog divnog planeta. Sada sam u filmu da ću polako otkrivati upravo te zakutke i putovati u nekom svom ritmu. Ono, dakle, što sada osjećam je mir i balans, a ne žudnja za nečime. Ja sam sebi uglavnom ostvario sve što sam htio. A nusproizvod toga nije na kraju ispala praznina i mrak i očaj, već mir u duši i osjećaj sreće.

To zapravo znači da je ono što sam htio ostvariti, uvijek i bilo moje da ostvarim, da je bilo poravnato s mojim osobnim vrijednostima. Nisam težio tome da ostvarim tuđe snove da bih na kraju te priče otkrio da to nije ono što mene ispunjava i počeo si postavljati pitanje tko sam ja zapravo.

 Ne. Ja znam tko sam, i ostvario sam doista ono što sam htio, a to je tek jedna etapa moga života. Ima još puno stvari koje ću tijekom života iskusiti i ostvariti. Padaju mi na pamet razne stvari, čak i putovanje u svemir, ali ne na razni čežnje i silne želje, već na razini - eto, i ta mogućnost postoji, tko zna? 

M: Na putovanjima često pokazuješ suosjećanje prema životinjama, posebno prema napuštenim psima u siromašnijim zemljama koje hraniš, pomažeš im i daješ vidljivost. Istovremeno, dio javnosti te kritizira zbog situacija poput susreta s anakondom u Venezueli. Kako ti osobno definiraš odgovornu ljubav prema životinjama i gdje je granica između pomoći i spektakla? 

K: Postoje neki dijelovi moje osobnosti koji su ljudima ostali malo izvan fokusa. Ja jesam dijelio puno svoga života na društvenim mrežama, ali opet, nisam baš sve sto posto. 

Bio sam uglavnom fokusiran na doživljaje s putovanja. Tako su ljudi znali ostati zatečeni kad su me odjednom vidjeli u nekoj drugoj priči i kontekstu. 

Npr. gradnja je uvijek bila dio života moje obitelji, a isto je i sa životinjama. Mi smo uvijek kod kuće imali pse ili mačke. Uglavnom udomljene, spašene s ceste. Odrastao sam uz životinje i jako sam osjetljiv na njih. Bio sam baš duboko nesretan kad sam vidio onoliko gladnih pasa na Šri Lanki ili u Indiji. 

Pomažem i doniram gdje god mogu i to nije od jučer. Radim to godinama. Nisam to puno isticao. Odnedavno sam počeo i takve stvari stavljati na svoje profile jer mi se čini da tako mogu potaknuti druge da učine isto. 

Naravno, uvijek će se naći hejteri koji će reći da to radim iz samopromocije. Tu ne možeš ništa. Ali na jednog hejtera dođe nekoliko tisuća normalnih, pa sam napravio ipak dobar posao. 

Ono s anakondom je bilo napadnuto bez poznavanja konteksta. Možda sam i ja tu bio malo kriv jer sam mislio da nakon što već petu godinu za redom dolazim na farmu Los Llanosgdje se brinu za anakonde, svi ljudi znaju što je to, što se tamo radi i zašto ja podižem tu anakondu. To sam radio i četiri godine prije, pa se nitko nije oglasio. Ali sam smetnuo s uma jednu činjenicu - narasla mi je publika, opet, pa postoje pratitelji koji me možda ne znaju od prije, nisu upućeni u priču zašto se to radi i odreagirali su na prvu. Njima su se onda pridružili tradicionalni hejteri koji jedva dočekaju da me negdje poklope, a na kraju i jedna udruga koja je iskoristila priču da sebe učini vidljivijom. Kasnije su se ispričali zbog toga.

Radi se o tome da je to jedan zatvoren krug. Farma Los Llanos je tu da zaštiti lokalnu faunu. Seljaci su godinama ubijali anakonde koje bi se približile njihovim kućama i stoci. Ovdje su one zaštićene i žive u svom prirodnom okruženju. No, kako se gibaju, putuju tim krajem, tako se znaju opet približiti nekom naseljenom dijelu. Tada ih lokalni radnici na isti način izvlače i podižu, kako sam to i ja napravio. Učio sam od njih. I onda ih premjeste dalje. One ostanu žive. Izbor je da ih netko ubije ili da im netko poremeti na trenutak boravak u tom močvarnom kraju. 

Kako se ta farma financira? Turizmom! Ljudi dolaze vidjeti životinje koje inače nikad ne bi vidjeli. Kad dolaze vidjeti anakonde, ljudi s farme ih potraže i onda jednu izvuku da je pokažu. Rade to tako da je ne ozlijede i vrlo kratko je drže izvan močvare. 

To je taj krug koji se zatvara. Turisti, novac, održiva farma, živa anakonda. Ja sam tamo doveo već pet grupa i pomogao očuvanju anakonda. Svi koji su me napali, vjerojatno nisu donirali ništa. 

Kako se uvijek iz svega nešto nauči, tako sam i iz te priče naučio da ne smijem zaboraviti da dolaze uvijek novi followeri i da stvarima uvijek treba dati kontekst, iako sam ga do sad već toliko puta dao. Naučio sam i to da će svaki moj pogrešno protumačen korak od sad biti objavljen u novinama. To je cijena kad postaneš poznat. Ali to mogu iskoristiti i za dobre stvari, pa sve više agitiram za pomaganje životinjama. Kad već imam vidljivost, da je iskoristim za nešto dobro. 

Iskustvo sa životinjama dotiče onaj najmekši dio mene. Osobito sam slab na pse. Oni te vole bezuvjetno. Nikad ne ostanem hladan na susret s psom.

Sada kad imam Tokio, nastojim više biti kod kuće, i svaki slobodan trenutak provoditi s njom. Ona je moja neizmjerna radost. Osjećam golemu ljubav prema tom biću i osjećam kako mi je uzvraća. Svatko tko ima psa zna o čemu govorim.  Usto, Tokio ima i specifičan karakter koji mi je izazov i nevjerojatan izvor veselja. 

Izvor naslovne fotografije: Kristijan Iličić

Izvor fotografija: Kristijan Iličić