Nenad Vukušić ne bavi se udžbeničkim lekcijama već cijeni autentičnost i raznolikost, bavi se stvarima koje se uče iz dugogodišnjeg iskustva i  prakse. U izravnom i otvorenom razgovoru, bez uljepšavanja iskreno govori o najvećim izazovima industrije, od copy-paste kulture, straha od javne reakcije pa sve do toga tko je pravi "God of Copy". 

Spreman za odgovore koji spajaju nespojivo i otkriva tajne uspjeha i prednosti individualnosti i raznolikosti. Dao je mišljenje o tome je li bolje “bankrotirati hrabro ili uspjeti kopirajući” te se osvrnuo na cijenu autentičnosti u digitalnom dobu i zašto je dobro riskirati. 

U ovom razgovoru inspirirat će vas kako početi vjerovati sebi, ali i maknuti se od standarda i prosjeka. Nenad Vukušić, navodi nas kroz svoj osobni razvoj i poslovni put, praćen kritikama, ali i uspjehom.

B: Krenimo od jedne male za čovječanstvo, ali velike za mene stvari. Rekao si da ti se odmah svidjelo ime Mamager. Zašto? 

N: Igra se riječima, spaja dvije nespojive stvari i na kraju kaže točno što je. To nije lako postići, ni kad se jako, jako trudite. Istovremeno je ono što vam u naming knjigama kažu da ne treba raditi. Ja volim kad se stvari rade obrnuto od onoga što je uobičajeno.

B: Što danas znači autentična komunikacija? Ne kao buzzword, nego kao alat koji stvarno mijenja kako ljudi osjećaju i doživljavaju brend. Misliš li da ju Mamager ima?

N: Autentična komunikacija je uvijek ista stvar. Iskreni ste, otvoreni i konkretni u onome što govorite ili poručujete, a ostavljate prostora i za čuti što misle vaši sugovornici, i suosjećate s njihovim stavovima, čak i ako se s istima ne slažete. Da ti dam odgovor o autentičnosti Mamager komunikacije, trebao bih čitati više vaše komunikacije. Ono što vidim na prvu je da imate stav i jasan glas koji vaša publika voli. Stav je oduvijek obilježje dobrog branda. Kad sam počinjao raditi kao copywriter, prvi slajd prve prezentacije na koju sam bio je: “If you don't stand for something, you'll fall for anything”. Rekao bih da vi vrlo jasno i konkretno stand for something.

B: Kad se osvrneš na svoj put, koji je trenutak bio presudan da iz copywritera postaneš God of Copy? Što se u tebi promijenilo?

N: Kad smo Nebojša i ja krenuli raditi Copyraonicu, prije nekih 12 godina, i pripremao sam se za prvu radionicu ikad u kojoj sam nekim ljudima trebao objasniti što je to copywriting i kako ga oni mogu raditi. Za tu prvu radionicu sam pročitao hrpu knjiga, platio sam dva online tečaja, od kojih je jedan bio superskup i jako, jako renomiran. I sve to, samo da bih bio siguran kako će ti ljudi otići s Copyraonice znajući više o tome što je copywriting, nego što sam ja znao na početku svoje karijere. 

Kratki odgovor: kad sam prestao misliti samo na sebe i počeo sam misliti što bih mogao učiniti za druge ljude. I onda su me ti ljudi koji su bili na Copraonici, točnije, Ana Bezjak iz Degordiana, i njene kolegice, tako zvali iz šale na LinkedInu, pa sam ja prihvatio šalu, i tako se potpisao. Reakcije su uglavnom pozitivne jer ljudi kuže autoironiju, ali nekad me neki ljudi i napadnu, jer "Kako se usuđujem…" 

Dobra komunikacija uvijek dijeli ljude. Nije sve za svakog.

B: Je li danas AI postao God of Copy?

N: AI bi htio, ali mu ne ide. Jedino što je AI postao do sada je ogromni žderač resursa i brutalna oklada za američku ekonomiju, koja cijela ovisi o tome hoće li AI uspjeti. Navodno se veliki dio kompanija koje su bila All-in, u međuvremenu vratio ljudima, jer su očekivali nešto što AI, usprkos velikim obećanjima, nevjerojatnom hypeu i milijardama dolara još nije uspio isporučiti. Mene u toj cijeloj priči najviše peče što su ljudi odustali od stvari koje su zabavne, inspirativne, dobre i pametne, a to je stvarati i promišljati stvari vlastitim rukama i pameti jer sad to za njih radi stroj, a oni su se pretvorili u birokrate koji se bave administracijom, korekcijama i odlučivanjem što je dobro. A kako znate što je dobro, ako u to niste uložili niti sekundu napora, energije, vremena i znanja? Opet sam zastranio. AI nije God of Copy. AI je zlatno tele.

B: Skoro su nas tužili radi copija „Sise i mozak“. Tvrdili su da su cice ili grudi bolji termin. Ja smatram da smo mi sisavci. Odlučujemo taj copy i komunikaciju preseliti online da ne završimo na tapeti pravobraniteljice i suda časti. Koje je tvoje mišljenje o tom copiju?

N: Vidiš, nisam znao za taj slučaj. Trebale ste pitate te ljude koji misle da znaju što je bolji termin, da li oni kad svom frendu otvore pornjavu na mobitelu kažu “Vidi ove velebne grudi” ili “Kakve epske cice” ili koriste onu drugu, nepoćudnu, kolokvijalnu riječ koju koriste i svi ostali? Jer lažu. U ovoj je zemlji štošta krivo skrenulo zadnjih 10-20 godina, pa sad imamo odrede za ćudoređe i ljude koji bolje znaju kako se nešto kaže ili piše, što je kultura (a ne konzumiraju istu) i što je hrvatski, a što nikako nije. Meni su na trgovačkom sudu odbili ime obrta "Petkom i svetkom" jer, prema nekoj sutkinji, za korištenje riječi "svetkom" trebam dobiti dozvolu crkve. Bože sačuvaj.

B: Što je za tebe danas najveća vrijednost dobrog copyja?

N: Vrijednost dobrog copyja se nije promijenila od kako je Henri de Toulouse Lautrec pisao plakate za Can-Can u Moulin Rouge. Uvijek je bitno jasno prenijeti informaciju koja je od interesa ciljanoj publici. Ako uspiješ ostvariti kontakt, pa osoba s druge strane osjeti nešto, ili pomisli “Pa, ovo mi je fora” ili “Baš mi to treba” napravio si posao. Danas, kad je sve zatrpano hiperprodukcijom komunikacijskog smeća, dobar copy još uvijek dodirne drugu osobu. I zvuči joj kao prijateljska preporuka. Empatija i razumijevanje ljudi s druge strane, to je najveća vrijednost.

B: Kako gledaš na brendove koji žele biti hrabri, ali se boje reakcija. Kako se uopće gradi hrabrost u komunikaciji? I kako im objasniti uopće da idu s nečim malo izvan okvira?

N: Ne možeš i prdnut i stisnut. Svi se dive brendovima koji se usude napraviti nešto drukčije, čitaju caseove, shareaju spotove, pričaju prijateljima, a kad imaju priliku napraviti nešto slično…ovaj…znate ali, naša publika to ne bi shvatila. Ljudi NISU glupi. Rekao je to i Ogilvy prije 75 godina. 

Najgori dio je, što kad komunicirate isto kao i svi drugi u nekoj industriji, postajete nevidljivi. Ne može vas se na bilo koji način istaknuti, niti vas je lako zapamtiti. Zamisli da dođeš pred policu gdje su sve ambalaže iste boje, s istim fontom i vrlo sličnim imenom. Kako ćeš odabrati? Ne može im se objasniti. Marketing manageri se boje preuzeti odgovornost jer bi mogli ostati bez posla ili dobiti problematičnu reputaciju. 

Jednom davno sam pričao s Kristijanom Kožulom, jednim od meni dražih suvremenih umjetnika, koji je proveo neku hrpu godina u Americi, u razlici između nas i njih. On je rekao: “Amerikanci se ne boje propasti. Probat će nešto, čak i ako je to suludo, i ako im ne uspije, bit će malo u depresiji, ali će za par dana, tjedana, mjeseci, pokušati ponovo." Hrvati se boje. Glavu dolje, budi u sredini, ne ističi se, samo guraj i tako do penzije, bez da postigneš išta. 

I ne nagovoram sad ljude na besmislene rizike, ali neki put, kad pogledate neko rješenje ili ideju, i znate da je preluda, i znate da će se ljudi smijati, sablažnjivati, mrziti je, pustite je van. Jedino što se može dogoditi je da ne uspije. I onda probate nešto drugo. Nemojte odustati od kreativnosti. Previše je copywritera i ljudi u marketingu koji su se smorili, i sad samo rokaju "ono što će proći kod klijenta”. Jedan od savjeta na Copyraonici je - neki put morate biti malo hrabri i malo ludi. I nikada ne odustati od tog zrna lude hrabrosti.

B: Što te najviše živcira općenito, a što u industriji? 

N: Opsesija time kako nešto izgleda, bez da ispod tog sjaja ima ikakve supstance. Sve je postalo plitko i lažno, kao umjetne sise. U industriji me najviše živcira vampirski odnos prema zaposlenicima. Zapošljavaju mlade i naivne, plaćaju ih najmanje što mogu, otpuste kad postanu pametniji, iskusniji i naravno skuplji, jer margina profita je bitnija od svega.

B: O čemu ćeš pričati u svom TED govoru?

N: O tome zašto se ne smijemo odreći pisanja. I što nam sve dobro može donijeti ako u danu odvojimo 15 minuta da nešto napišemo i promislimo o tome.

B: Što bi danas rekao mladom Nenadu?

N: Bit će sve ok.

B: Ako bi mogao ostaviti jednu rečenicu za sve koji će čitati ovaj intervju na Mamageru, koja bi to bila, nešto što bi stvarno volio da zapamte? 

N: Budite bolji jedni prema drugima. Ljudsko društvo je preživjelo i postalo civilizacija samo zato što su se ljudi uzajamno pomagali. Imam i ja jednu molbu za sve ljude, koji će ovo pročitati. Kad me sretnete na cesti, bez obzira znamo li se ili ne, recite mi: “Napiši taj roman, što čekaš više” ili “Jel gotov roman?” Treba mi mali push, a ništa bolje od javnog poniženja. I da, tražim izdavača.