Postoji neka ironična, gotovo Orwellovska crta u odgoju djece u 2025. S jedne strane, imamo generaciju koja u drugom razredu osnovne škole barata tehnologijom sofisticiranije nego što su njihovi roditelji znali resetirati Wi-Fi u dvadesetima. Znaju kodirati, montirati videe na mobitelima, koristiti ChatGPT za domaće zadaće i prepoznati deepfake sadržaj brže nego što odrasli uspiju primijetiti da nešto nije u redu. S druge strane, pitajte ih kako da naruče pizzu preko telefona – i gledat će vas kao da ste im rekli da zapale vatru trenjem dva štapića.
Ne radi se o tome da su manje inteligentni. Naprotiv, kognitivne sposobnosti ove generacije su nevjerojatne. Problem je u tome što živimo u svijetu u kojem više ne postoji potreba za direktnim, spontanom komunikacijom licem u lice. Kada možete sve obaviti preko aplikacije (od naručivanja hrane, do rješavanja konflikta u vezi putem Whatsapp poruka), zašto biste trošili vrijeme na nespretne razgovore s ljudima u stvarnom svijetu?
Pametni, ali socijalno zahrđali
Psiholozi već neko vrijeme zvone na uzbunu. Studije pokazuju da su današnja djeca (unatoč impresivnim akademskim postignućima i brzini procesuiranja informacija) sve nespretnija u osnovnim socijalnim vještinama. UCLA je 2023. objavila istraživanje u kojem je otkriveno da su tinejdžeri koji provode više od šest sati dnevno na ekranima znatno manje sposobni prepoznati emocije kod drugih ljudi. Još jedna studija pokazala je da mladi odrasli imaju veću anksioznost u verbalnoj komunikaciji nego bilo koja generacija prije njih.
Zašto? Zato što su odrasli u digitalnom ekosustavu u kojem je razgovor asinkron. To znači da poruka može čekati, možete promisliti o odgovoru, možete obrisati i preformulirati rečenicu deset puta prije nego što pritisnete "send". U stvarnom životu nema "undo" gumba.
Kada razgovor postane neugodan, izlaz je uvijek pri ruci
Sjetite se svog djetinjstva. Kada biste morali nazvati prijatelja da ga pitate hoće li se igrati vani, morali ste prvo proći kroz interakciju s njegovim roditeljima. "Dobar dan, je li Ivan doma?" – a zatim čitava nepredvidiva konverzacija. To je bila mikro-lekcija socijalne inteligencije.
Danas su razgovori su izbjegnuti jednim "pingom". Kad se nešto neugodno dogodi, prvi refleks nije suočiti se s problemom, nego otvoriti TikTok ili skrolati Instagram, a sve u cilju instantnog smanjenja stresa, bez potrebe za suočavanjem s nelagodom.
Roditelji često misle da im je dijete povučeno jer je introvert, ali u stvarnosti, možda jednostavno samo nema prakse u realnoj komunikaciji. Kad se nečemu ne izlažete, u tome ni ne možete postati dobri.
Kako smo ovdje dospjeli i što možemo učiniti?
Odgoj u 2025. uvelike je pod utjecajem tehnologije koja je dizajnirana da eliminira trenje – i da ubrza stvari. Djeca ne čekaju autobus, nego provjeravaju u aplikaciji kad dolazi. Ne pitaju u trgovini gdje je nešto smješteno, nego googlaju mapu trgovine. Svijet je postao optimiziran za brzinu i efikasnost, ali istovremeno, to znači da djeca gube prilike za prirodne, spontane interakcije koje su ranije bile neizbježne.
Ovo nije samo nostalgija za nekim prošlim vremenima kada su se klinci igrali na ulici i znali razgovarati s odraslima bez da zure u pod. Ovo je realna situacija potvrđena istraživanjima: socijalne vještine nove generacije su značajno slabije nego kod prethodnih, a emocionalna inteligencija se smanjuje.
Naravno, nije fer svaliti svu krivicu na tehnologiju. Svijet se promijenio, roditeljstvo se promijenilo, način na koji djeca odrastaju više ne izgleda isto kao prije 20 godina. Niti bi to trebalo biti tako. No, škole očekuju digitalnu pismenost, društvene mreže su zamijenile igrališta, a interakcije su se preselile u virtualni svijet.
Roditelji su sve zauzetiji, multitasking je norma, a trenuci mira za odrasle često znače scenarij u kojem djeca sjede sa slušalicama na ušima, izolirana u svojim digitalnim svjetovima.
U svemu tome, ono što nas stvarno treba zabrinuti je činjenica da ako ne nauče razgovarati sada, kako će funkcionirati sutra? Kako će pregovarati o povišici? Kako će voditi smislene razgovore s partnerima, prijateljima, klijentima? Kako će prepoznati neizgovoreno, one sitne znakove neverbalne komunikacije koji čine razliku između “sve je u redu” i “stvarno mi treba netko da me posluša”?
Ovdje ne govorimo samo o djeci, već i o budućim liderima, poduzetnicima, zaposlenicima, roditeljima. Harvard Business Review već godinama upozorava da su upravo soft skills (vještine poput empatije, komunikacije, emocionalne inteligencije) ono što razdvaja uspješne ljude od onih koji ne mogu probiti barijeru ekrana. A ako sadašnja generacija ne razvije te vještine, hoćemo li za 20 godina imati generaciju zaposlenika koji ne znaju voditi razgovor bez upotrebe emotikona?
Pa, možemo li spasiti socijalne vještine djece? Odgovor je – da, ali ne automatski. To nije nešto što će se dogoditi samo od sebe dok djeca odrastaju. Potrebno je stvarno, svjesno djelovanje. Možda je vrijeme da ih naučimo da su razgovori bez tipkovnice itekako bitni. Možda je vrijeme da ih podsjetimo da su prave emocije puno kompleksnije od emotikona koji plače od smijeha ili emotikona srca. Možda je vrijeme da ih izvedemo iz digitalnog balona i pokažemo im kako izgleda stvaran svijet, sa svim njegovim neugodnim, ali nužnim razgovorima.
Jer ako ne znaju pričati danas, kako će pričati sutra?
Izvor naslovne fotografije: Pexels
