Zamislite dijete koje ima sve: svoju sobu, igračke na polici, tablet s edukativnim igrama, školski planer s više aktivnosti nego prosječni menadžer - i unatoč svemu tome, navečer teško zaspi.

Srce mu često lupa, dlanovi se znoje, mozak mu ne staje. Nema vuka pod krevetom, ali ima notifikaciju, očekivanja, algoritam i ritam koji nikad ne staje.

To je dijete današnjeg doba.

Brojke su neumoljive: prema istraživanju CDC-a, anksioznost i depresija među djecom i adolescentima porasle su za više od 30 % u posljednjem desetljeću. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorava da je anksioznost postala najčešći mentalni poremećaj među mladima, a stručnjaci je nazivaju epidemijom tišine. 

No, ako su djeca danas sigurnija i privilegiranija nego generacije prije njih, zašto su istovremeno anksioznija, nesigurnija i usamljenija?

Svijet koji ne zna stati

Današnja djeca žive u hiperproduktivnom svijetu. Na njih se prenijela ista logika koja pritišće i odrasle: ako nisi stalno aktivan, zaostaješ. Ako nisi najbolji, ne vrijediš. 

Stručnjaci za razvoj djeteta s Harvarda ističu da djeca danas žive u stalnom stanju stimulacije, bez prostora za dosadu, a upravo je dosada, paradoksalno, važan alat za razvoj kreativnosti i emocionalne stabilnosti.

Previše svega (sadržaja, očekivanja, usporedbi) dovodi do emocionalnog preopterećenja. Djeca danas ne uče samo matematiku, oni uče preživljavati ritam koji čak i odrasli jedva podnose.

Digitalna generacija i algoritmi tjeskobe

Na TikToku i Instagramu djeca uče kako bi trebala izgledati, živjeti, uspjeti. Ono što su nekad bile modne revije, danas su beskonačni feedovi savršenih života, editiranih tijela i emocionalnog “fake it till you make it” pristupa.

Prema istraživanju Sveučilišta u Cambridgeu, tinejdžeri koji provode više od tri sata dnevno na društvenim mrežama imaju dvostruko veći rizik od razvoja anksioznosti. Algoritmi su postali novi učitelji, ali njih ne zanimaju empatija, samopouzdanje ili stvarni odnosi. Njih zanima pažnja.

I dok roditelji često misle da djeca samo skrolaju, istina je puno dublja: oni se uspoređuju, mjere, pokušavaju pripadati. To je emocionalni rad koji se nekad odvijao u sigurnosti doma ili škole, a danas se nalazi na globalnoj pozornici.

Previše kontrole, premalo povezanosti

Generacija današnjih roditelja (milenijalci i gen Z) odrasla je u svijetu gdje su stabilnost i sigurnost bile baza svakog zdravog odgoja, a sad, kad odgajaju vlastitu djecu, zaboravljaju na to jer im žele pružiti najbolje od svega: najbolje škole, najbolje obroke, najbolje prilike. No, u tom procesu, često zaboravljamo da djeci ne treba više svega, nego više nas.

Već smo pisali o fenomenu helikopter roditeljstva. To su roditelji koji upravljaju svakim korakom, bez prostora za spontanost, neuspjeh ili dosadu. A upravo to (prevelika kontrola, premalo emocionalne slobode) stvara djecu koja nisu spremna za nesigurnost i sve zahtjeve današnjeg svijeta.

Škola, pritisak i kultura uspjeha

Škola je za mnoge postala prva korporacija. Ocjene su KPI-jevi, roditelji su menadžeri, a nastavnici preopterećeni middle management. Djeca danas osjećaju da svaka pogreška znači neuspjeh, da svaka jedinica ruši njihovu vrijednost.

Istraživanja Američke psihološke udruge (APA) pokazala su da više od 60 % tinejdžera osjeća kronični stres zbog škole. Što je najzanimljivije, većina ih to ne povezuje s učenjem, nego sa strahom da neće biti dovoljno dobra. 

Djeca su, zapravo, postala mali perfekcionisti koji nose teret društva koje ne zna oprostiti nesavršenost.

A u svemu tome, u školama se još uvijek ne uči ono najvažnije: kako prepoznati i regulirati emocije. Djeca znaju sve o fotosintezi, ali ne znaju što učiniti kad im srce lupa od tjeskobe. Znanost jasno govori: emocionalna pismenost i mentalna otpornost razvijaju se kroz razgovor, empatiju i iskustvo, ne kroz uspjeh.

Finci su to, naravno, već shvatili. Tamo se emocionalna edukacija uči od prvog razreda, dok se kod to još uvijek smatra soft temom. Ali ako želimo generaciju koja zna biti hrabra, moramo im prvo dopustiti da budu osjetljivi.

Što možemo učiniti kao roditelji, učitelji i društvo?

Prvi korak nije u tehnologiji, nego u pažnji. U onih pet minuta kad stvarno slušamo dijete, bez mobitela u ruci. U dopuštanju da pogriješi, da mu bude dosadno, da ne zna sve odmah.

Drugi korak je otvoren razgovor o emocijama. Gledati na emocije ne kao na problem, nego kao vještinu. Učiti djecu da je tuga normalna, da strah ne znači slabost, da ranjivost nije mana, nego most prema drugima.

I treće, moramo promijeniti društveni narativ uspjeha. Jer ako djeca odrastaju u svijetu koji cijeni samo rezultate, a ne odnose, nije čudo da se osjećaju izgubljeno.

Možda djeca danas nisu „pokvarena generacija“, nego samo najosjetljiviji senzori stvarnosti. Oni itekako osjećaju naš ritam, naš stres, naše neizgovorene strahove. Stoga, njihova anksioznost nije i ne može biti kvar, nego ogledalo svijeta koji smo stvorili.

Ako ih želimo osloboditi tjeskobe, možda prvo moramo naučiti kako se mi, odrasli, možemo malo smiriti. Jer djeca ne uče iz naših riječi, nego iz našeg ponašanja.

Izvor naslovne fotografije: Pexels