Bez obzira na to koliko vam dijete izgleda spremno – emocionalna priprema za školu ne događa se sama od sebe. To nije stvar koja se “riješi” kupljenim ruksakom ni komentarom “sad si veliki/velika”. To je proces koji zahtijeva razgovor, strpljenje i puno više slušanja nego pričanja. Jer bez obzira na to koliko vi kao roditelj imate svojih strahova i očekivanja, važno je napraviti prostor za dječje emocije, pitanja i sumnje. Ovog smo puta odlučile pisati baš o tome – kako dijete emocionalno pripremiti za školu, a da ne ugušimo ni njega ni sebe u pritisku i perfekcionizmu.

Ovo je za sve roditelje čija djeca uskoro kreću u školu i koji možda osjećaju grč u želucu od nadolazećeg rujna. Neka vam ovo bude svojevrsni vodič. Jedan how to priručnik koji će, vjerujemo, pomoći i vama kao roditeljima, ali i vašoj djeci. 

Razgovor, ne predavanje

Prvi (i najvažniji) korak u emocionalnoj pripremi djeteta je – razgovor. Ne “predavanje” o tome kako je škola važna, kako treba biti pristojan i marljiv, nego stvaran razgovor u kojem vi pitate, a dijete govori.

Pitajte ga što misli da se događa u školi. Što očekuje, čega se veseli, čega se boji? Djeca često imaju krive predodžbe (da se neće moći igrati, da neće moći pitati kad nešto ne znaju, da će biti sami ako se odmah ne uklope). Tek kad znate što dijete misli – možete ispravno reagirati.

Uvijek možete nekako nonšalantno pokrenuti razgovor pa pitati 

“Što ti misliš, kako izgleda jedan školski dan?” ili na primjer “Postoji li nešto što te brine kad pomisliš na školu?”

I onda, na temelju onoga što dijete kaže, uputiti ga u “realnu sliku”.

Dajte djetetu dozvolu da se osjeća kako se osjeća

Polazak u školu je velika stvar. Djetetu mijenja rutinu, prostor, odnose. Nemojte umanjivati njegove osjećaje rečenicama poput:

“Ma to je super, škola je zabavna, sve ćeš vidjeti.” ili “ti si sad velik/a, sve ćeš moći sam/a.”

Dijete tada osjeti da “nije u redu” biti nervozan ili uplašen. Umjesto toga, pokažite razumijevanje i recite:

“Znam da ti je sve ovo novo, i razumijem da si možda malo uzbuđen ili uplašen. To je sasvim normalno.”

Kad se djeca osjećaju sigurno da izraze svoje emocije – one brže prođu.

Vi ste njihov sigurni oslonac (čak i kad to ne traže)

Dajte djetetu jasno do znanja da ste uz njega, bez obzira na sve. Ako se dogodi nešto neugodno – da znaju da vam mogu reći, da nećete odmah “rješavati” stvar ili kritizirati, nego da ste tu za podršku.

Kao šalabahter, možete se poslužiti ovom ili nekom sličnom rečenicom:

“Ako ti se ikada nešto dogodi u školi što te rastuži ili naljuti, možeš mi to reći. Bit ću tu da te saslušam.”

Ne glorificirajte školu

Roditelji često iz želje da ohrabre djecu kažu rečenice poput:

“Kad sam ja išla u školu, to je bilo najbolje razdoblje mog života!”

Ali to stvara pritisak. Umjesto da škola bude realan prostor učenja i odrastanja, postaje ideal kojem dijete mora “parirati”. Umjesto toga, budite realni:

“Škola zna biti jako zabavna, ali ponekad i naporna. I to je u redu.”

Znate i sami da ni vama škola nije uvijek  bila sunshine and roses i koliko god htjeli da vašem djetetu bude, to baš i nije realno. 

Veselite se zajedno sitnicama

Kupovina školskog pribora može biti mali ritual povezanosti. Dajte djetetu izbor – koju pernicu želi, koji ruksak, koje naljepnice. Time stvarate pozitivnu asocijaciju sa školom. Ali, isto tako, i vi pokušajte pokazati djetetu da ste i vi uzbuđeni oko kupovine pribora. Uključite se, pokažite i vi koje se bilježnice vama sviđaju. Neka vaš pozitivan stav i uzbuđenost djetetu bude slika u koju se može ugledati. 

Isto tako, taj trenutak možete iskoristiti da razgovarate o školi bez pritiska. Ne mora svaki razgovor biti ozbiljan, gdje vi i dijete sjedite za stolom prekriženih ruku i pričate “o školi”.

Vježbajte rutine unaprijed

Ako se dijete do sada budilo u 9, a škola počinje u 8, postepeno uvodite novu rutinu. Djeca vole predvidivost – olakšajte im prijelaz. Dogovorite kako izgleda jutro, kako popodne, tko ih vodi u školu, tko ih čeka. Kad je rutina jasna – strah se smanjuje.

Izbjegnite “etiketiranje”

Nemojte unaprijed etiketirati dijete kao “pametnog, sramežljivog, plašljivog”. Djeca brzo usvajaju te etikete i počinju se ponašati u skladu s njima. Umjesto toga, potičite ih kroz ponašanja:

“Vidim da si se potrudio da spakiraš torbu – bravo!”

I roditelji trebaju pripremu

Iskreno, i nama odraslima sve ovo zna biti emocionalno. Pogotovo kad dijete po prvi put sjeda u školske klupe. Osjetimo knedlu u grlu, sjetimo se vlastitog djetinjstva i pomalo se borimo s osjećajem da “više ništa neće biti isto”. Dajte si prostora i vi za te emocije. Pričajte s drugim roditeljima, podijelite brige i veselja. Pomaže.

Jer kako god okrenuli, polazak u školu je velik korak – i za djecu i za roditelje. Ako na to gledamo kao na zajednički projekt, a ne test zrelosti, svi prolazimo lakše. Dijete ne traži od vas da znate sve odgovore, nego da budete tu, prisutni, dosljedni i spremni slušati.

Škola će naučiti dijete čitati i pisati, ali vi ga možete naučiti kako vjerovati u sebe, kako izražavati osjećaje i znati da nije samo. To je ono znanje koje ne dolazi u udžbenicima. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels