Živimo u doba remote rada, fleksibilnih satnica i djece koja upadaju u Zoom sastanke tražeći igračku. U tom kontekstu, koncept work-life balancea (one idealne ravnoteže između privatnog i profesionalnog), sve češće zvuči kao mit. Ili, da budemo iskreni: kao luksuz rezerviran za one koji nemaju djecu, nisu poduzetnici i ne primaju poruke šefa u nedjelju.

Zato se sve više modernih obitelji okreće alternativi: work-life blendingu, pristupu koji kaže: “Ne moramo razdvajati posao i život, već ih možemo organski integrirati”.

Ali što to zapravo znači?

Što je work-life balance, a što work-life blending?

Work-life balance (ravnoteža posla i života) temelji se na ideji da posao i privatni život trebaju biti jasno odvojeni – radno vrijeme je radno vrijeme, a privatno vrijeme je sveto. Od 9 do 17 ste poslovni profesionalac, a nakon toga brišete tragove Excela, palite Netflix i ulazite u zonu “me-timea”.

Work-life blending, s druge strane, prihvaća činjenicu da se današnji život ne odvija linearno. Radiš dok čekaš dijete na treningu. Javljaš se klijentu iz parka. Imaš sastanak s mobitela dok kuhaš ručak. Umjesto stroge podjele, riječ je o fluidnosti, fleksibilnosti i, najčešće, realnosti suvremenog roditeljstva, freelancinga i digitalnog poduzetništva.

Je li blending samo druga riječ za “stalno sam online”?

Neki kritičari tvrde da je work-life blending tek novi način kako da kapitalizam dođe i u tvoju spavaću sobu. I tu nisu potpuno u krivu. Ako tvrtke nude fleksibilnost samo zato da radnici budu dostupni 24/7 – to nije sloboda, to je zamka.

Pravi blending ne znači biti stalno dostupan, već imati slobodu da sam odlučuješ kada i kako ćeš raditi, bez da ti posao pojede cijeli život.

Upravo zato, blending itekako može skliznuti u burnout ako se ne postave zdrave granice. Ironično, kad ti je kuhinjski stol i ured i blagovaona i mjesto za domaću zadaću, teško je reći kad je dosta. Tu dolazi do izražaja potreba za svjesnim strukturiranjem dana – ne zbog šefa, nego zbog vlastitog živčanog sustava.

Psiholozi ističu da je ključ u “ritualima prekida” – kao što su šetnja nakon posla, odvajanje fizičkog prostora (da, i kutni stol u kutu dnevne sobe vrijedi!) i, kad god je moguće, isključivanje obavijesti.

Zašto moderne obitelji sve više biraju mikro-fleksibilnost?

Prema istraživanju Harvard Business Reviewa, sve više zaposlenih roditelja u milenijalskoj i Gen Z skupini navodi da im strogi work-life balance izaziva stres jer nisu u mogućnosti uvijek “isključiti se”. Čak više od 84 % roditelja kaže da su im fleksibilni modeli rada važniji od visine plaće.

Roditelji koji rade od kuće češće biraju mikro-fleksibilnost – primjerice, odrade dva sata posla dok dijete spava, a kasnije odvedu djecu u park pa se navečer vrate mailovima. Taj stil možda nije uredan i po kalendaru, ali je – izdržljiv.

No, istraživači upozoravaju: mikro-fleksibilnost funkcionira samo ako postoji granica između fleksibilnosti i konstantne dostupnosti. Drugim riječima – da, slobodno odradiš task dok dijete spava, ali ne moraš odgovarati na mailove u 23:47.

Mikro-fleksibilnost lako može skliznuti u 24/7 radni kaos ako ne postavite jasna pravila – prema sebi i prema kolegama. Granice su nužne. Primjerice:

• Odredite “neposlovne zone” dana, kad ste posvećeni isključivo obitelji (bez mobitela).
• Komunicirajte s timom – objasnite kada ste najdostupniji, a kada niste.
• Isključite notifikacije nakon određene satnice – jer i vi zaslužujete odmor.

Dakle, odgovor na pitanje iz naslova ovisi o životnoj fazi i tipu posla, ali za mnoge moderne obitelji, work-life blending je bliže istini. Više nije poanta “odvojiti posao i život”, već osmisliti način da oboje teče – bez da jedno pregazi drugo.

Izvor naslovne fotografije: Pexels