Teme koje se vrte oko oružja, rata i vojske, bez obzira na kojem se kontinentu odvijale, uvijek nas vraćaju na pitanje: kakav svijet zapravo gradimo i kakvu poruku šaljemo mladim generacijama?

Pucanje, oružje, vojne vježbe – rekli bismo da je to sve dio prošlosti i zastarjelih obrazaca odgoja dječaka te da smo u današnje moderno doba prerasli ratove, no izgleda da se varamo. Sva ta aktualna događanja oko političkih neslaganja koja su dovela do današnjih ratova, potaknula su nas da se vratimo na sam početak i razmislimo o temi muškog odrastanja. 

Oružje kao igračka

Mnoge obitelji svjedoci su činjenice kako dječaci već od malih nogu biraju igrati se s puškama i vojnim akcijskim figuricama. Kada djetetu damo plastičnu pušku i kažemo: “Hajde, igraj se vojnika,” govorimo mu da su oružje i nasilje normalni dio života. Mnogi roditelji vide to kao bezazlenu igru – “Dječaci će uvijek biti dječaci” i slično – ali pitanje je ima li tu štetnih poruka? Razmislimo o tome. Dok djevojčice uče biti nježne i brižne kroz igru s lutkama, dječaci uče boriti se i pobijediti. Poruka koja se (možda i nesvjesno) prenosi jednostavna je: biti muškarac znači biti ratnik. 

Psiholozi tvrde da igra oblikuje temeljne obrasce ponašanja i socijalne vještine, a igračke su alati koji tu igru usmjeravaju. Mnoge studije pokazuju da djeca koja se igraju oružjem i koja su izložena nasilnim video igrama često razvijaju agresivnije obrasce ponašanja i slabije razvijaju empatiju. Ipak, ne govorimo ovdje o strogoj zabrani igračaka s ratnom tematikom, već o pristupu koji je potreban kako bi im ukazao na razliku između igre i stvarnosti, te da shvate kako konflikt u stvarnom životu uvijek ima velike i ružne posljedice.

Ratne igre, Barbike i rodna očekivanja

Postoje situacije u kojima dječak jasno pokazuje kako jednostavno nije ratnik. I to je sasvim u redu. Barem bi trebalo biti. Ako vama nije i ako vam je prirodnije da se vaš sin igra s „muškim“ igračkama, tu nastaje dublji problem koji proizlazi iz takvih društvenih očekivanja. Pritisak da dječaci igraju ratne igre, a djevojčice biraju princeze, vodi do rodnih stereotipa koji koče emocionalni razvoj. 

U Hrvatskoj se i dalje vjeruje da bi dječaci trebali biti snažni, hrabri, i spremni na borbu, dok su djevojčice obasute porukama o njezi i ljepoti. Što ako dječak odluči da ga zanima lutka, a ne puška? Što ako djevojčica želi spašavati svijet, ali ne nužno oružjem?

Istraživanja pokazuju da dječaci koji se od djetinjstva bore s rodnim stereotipima – poput interesa za “ženske” igračke – kasnije postaju muškarci sa zdravijim emocionalnim vještinama, empatijom i prilagodljivošću u stresnim situacijama.

Jesmo li išta naučili iz povijesnih ratnih razdoblja?

Istraživanja pokazuju da su odrasli koji su iskusili ratna okruženja kao djeca često više podložni anksioznosti, no to se može prenijeti na sljedeće generacije kroz roditeljski stil koji je više sklon kontroli i zaštiti, nego podršci i razumijevanju.

Djeca koja su odrasla u Hrvatskoj tijekom ratnih devedesetih bila su direktni svjedoci brutalnog nasilja, neizvjesnosti i strašnih gubitaka. Mnoga od te djeca danas su odrasli ljudi s obiteljima, karijerama i svakodnevnim životima, ali trauma koju su iskusili ostavila je trajne posljedice. Oni najbolje razumiju što znači odrastati pod prijetnjom rata. Oni su gledali svoje roditelje kako se suočavaju s ratnim traumama i za njih zasigurno svaka vijest o mogućem ratu (ili onom koji je trenutno aktualan) ponovno otvara stare rane i - strahove. Za njih, obavezni vojni rok sigurno vraća sjećanja koja su godinama pokušavali zaboraviti.

Postoji li alternativa vojnom roku?

Prihvaćanjem obaveznog vojnog roka pod krinkom discipline, država podupire priče o ratu, junaštvu i obrani, a nedavnim aktualnim pitanjem slanja hrvatskih vojnika u rat u Ukrajini, ponovno se sije strah među hrvatske obitelji. Iako je jasno kako nakon aktualnih geopolitičkih promjena koje otvaraju mnoga pitanja vezana za europski mirovni poredak treba jačati obrambeni sustav svake zemlje, to neminovno otvara nove ratne traume. Na taj način, današnje mlade potičemo da uništavaju, umjesto da grade. 

No, ako obavezni vojni rok i igra rata nisu pravi odgovori - što je alternativa? Mnogi stručnjaci iz područja obrazovanja i psihologije zalažu se za uvođenje programa koji promoviraju volontiranje i društvenu odgovornost. Umjesto vojnog roka, takvi bi programi mladima pružili priliku da rade za opće dobro, razvijaju empatiju i osjećaj za zajedništvo, a sve to - BEZ oružja.

U konačnici, odluke poput obaveznog vojnog roka i slanja mladih muškaraca u rat nisu samo političke. One su i društvene, moralne odluke koje izravno i snažno utječu na generacije koje dolaze. 

Ako se, kao društvo, posvetimo izgradnji generacija koje razumiju moć suradnje, a ne konflikta, možda ćemo se jednog dana osvrnuti i vidjeti da su pravi heroji upravo oni koji su gradili mir, a ne oni koji su držali puške u rukama.

Izvor naslovne fotografije: Pexels