Razgovor s Goranom Vručinićem, zagrebačkim poduzetnikom i vlasnikom restorana Fidel Gastro podsjetio nas je da u tanjuru treba tražiti više od okusa i nutrijenata - iskrenost, karakter i duh. Njegova biznis i životna priča savršena je inspiracija za poduzetnike koji znaju da uspjeh nije sprint nego maraton kroz oluje, ali i za sve koji žive na dostavi, ali istovremeno sanjaju o mjestu gdje konobar zna njihovo ime i narudžbu.
Fidel Gastro je poznati zagrebački restoran čije ime već u startu diže obrvu i navodi nas da se zapitamo: “Okej, tko ovdje vodi revoluciju?”
Odgovor je: Goran Vručinić, poduzetnik, perfekcionist, filozof u kuhinji i sentimentalni Trešnjevčanin koji je odbio igrati po pravilima industrije u kojoj se zarada često mjeri brojem fotki tanjura, a ne brojem iskrenih osmijeha gostiju. Umjesto da juri brojke i Michelin zvjezdice, Vručinić je izgradio restoran u kojem se ljudi osjećaju kao da dolaze doma, ali s boljim rižotom.
Otvoren 2017. godine, u vrijeme kad su se zagrebački ugostitelji kolektivno zaljubili u pretenciozne dekore i copy-paste menije, Fidel Gastro je tiho i tvrdoglavo išao drugim putem: kroz sezonski vođeni meni, ručno birane namirnice s tržnice, osjećaj zajedništva u timu i onu jednu stvar koju su mnogi zaboravili – autentično gostoprimstvo.
U ovom intervjuu Goran Vručinić otvoreno priča o tome što znači uspjeh kad preživiš pandemiju, kako izgleda kreativan kaos stvaranja jelovnika, zašto ne vjeruje u mit o brzoj zaradi u restoranskom biznisu i zašto je za njega rižoto s jagodama i kozicama jednako revolucionaran kao i sama ideja Fidel Gastra.
M: Fidel Gastro nije samo ime – to je cijeli statement. Kako je nastala Vaša gastro priča?
G: Ideja s Fidel Gastrom je prilično povezana i sa samim imenom restorana. Kako i ime daje naslutiti, govorimo o „revoluciji“, ali u smislu promjene. Cilj je bio ponuditi nešto drugačije i promijeniti narativ ugostiteljstva u Zagrebu u tom periodu (2017.). Naime, činilo mi se da je veliki dio restorana zaboravio da su dio grane poduzetništva koje se naziva ugostiteljstvo, a smisao naglašavanja te riječi je njezin korijen, ugostiti nekog gosta. Htio sam stvoriti mjesto gdje se spajaju kvaliteta i ljubaznost, toplina i osjećaj da si zaista dobrodošao i ugošćen, ne samo u smislu hrane nego i usluge i generalnog dojma restorana.
M: Po čemu biste rekli da je Fidel Gastro kuhinja najprepoznatljivija?
G: Kako sam već spomenuo, mislim da Fidel Gastro kao restoran nije samo hrana, već i cjelokupan dojam koji uključuje i servis, atmosferu, glazbu… tako da bih rekao da smo prepoznatljivi po kreativnosti i kvaliteti namirnica, ali i tom osjećaju topline.
M: Koliko je sezona važna u Vašoj kuhinji? Može li proljetni meni bez šparoga i mladog luka uopće postojati?
G: Sezona je naravno vrlo važna, a šparoge se tradicionalno smatraju „vjesnicima proljeća“ u ugostiteljstvu, no moram priznati da su mi već pomalo i dosadile. Zašto na primjer ne bismo istaknuli radič, grašak šećerac, medvjeđi luk ili jagode?
M: Odakle nabavljate namirnice i što Vam je presudno kod dobavljača?
G: Veliki dio namirnica dobavljamo na Trešnjevačkoj tržnici koja nam je blizu, neke od OPG-ova (bilo kupnjom u dućanima ili na tržnici), a važna nam je naravno kvaliteta, ali i pouzdanost i dobavljivost. Ja osobno jako volim prošetati po tržnici, vidjeti što je novoga, pozdraviti ljude… mislim da održavanjem osobnih odnosa s njima dobivamo jako puno.
M: Možete li s nama podijeliti highlight proljetnog menija – što Vas osobno najviše veseli u novoj gastro sezoni?
G: Ja jako volim talijansku kuhinju pa se tako posebno veselim rižotu s jagodama i kozicama, kao i salati s burratom. Važno je naglasiti da u proljeće i ljeto, kada imamo sreću u smislu velikog obilja namirnica u sezoni, volimo popratiti i tzv. mikrosezonu. To činimo tako da dodajemo namirnice koje su kratko u sezoni na dnevnu ponudu kako ne bismo radili novi menu svaki mjesec.
M: Koliko često mijenjate meni i kako uopće izgleda taj kreativni proces – više brainstorming s ekipom ili noćna inspiracija uz čašu vina?
G: Menu mijenjamo tri do četiri puta godišnje, ovisno o kreativnom naboju i stanju u kuhinji. Proces uključuje cijeli tim, ne samo kuhare, i svatko daje svoj komentar i doprinos.
M: Što Vam znači uspjeh danas i je li se ta definicija promijenila s godinama?
G: Mislim da je uspjeh nakon korone uopće preživjeti (financijski, u smislu ljudstva, stabilnosti). Rekao bih da je uspjeh biti sposoban nositi se s novim izazovima koji možda do prošle godine nisu ni postojali.
M: Kako birate s kim želite raditi – tim, suradnici, partneri?
G: Sretan sam što mogu reći da imamo relativno stalnu postavu zaposlenika, (neki su s nama čak od početka!), a ljude prvo biram po tome jesu li karakterno kvalitetni, a onda tek gledam stručnost.
M: Što je najhrabrije i najautentičnije što ste napravili u karijeri?
G: Mislim da je to što sam ostao vjeran sebi i što nisam podlegao konzumerizmu, trendovima i imperativu zarade, najhrabrije i najautentičnije što sam napravio u karijeri.
M: Koji najveći mit o ugostiteljstvu biste voljeli zauvijek razbiti i zašto?
G: Da je dovoljno otvoriti restoran i puf, bogat si, iz razloga što to jednostavno nije točno.
M: Koji Vas je izazov posljednji put natjerao da ozbiljno razmislite o smislu svega?
G: Teško je izdvojiti samo jedan, ima dana kada se to pitam deset puta dnevno.
M: Koje jelo bi opisalo Vaš poduzetnički stil?
G:Liguini aglio, oglio e pepperoncino – jer se radi o tehnički zahtjevnom, a opet jednostavnom jelu. Jednostavno je teško takvo jelo izvesti izvrsno jer nema „kerefeka“ iza kojih se kuhar može sakriti. Mora biti spremljeno s velikom kuharskom preciznošću, a pomaže i što je jako jako fino.
M: Budući da hrana i emocije idu zajedno, što jedete kad Vam je loš dan?
G: Ja sam jedan od onih koji stres procesuiraju kroz želudac koji me boli i u grču je kada nisam dobro, tako da nažalost ne jedem kada imam loš dan.
M: Koji je Vaš guilty pleasure u biznisu, a koji u kuhinji?
G: U hrani je to prezvušt (tlačenica), a u poslu je to restoranska oprema (tanjuri, pribor za jelo, čaše…).
M: Kako se nosite s neuspjehom i jeste li ikad zbog nečega požalili?
G: Neuspjeh je sastavni dio uspjeha, ali teško je. Oko nekih grešaka i propusta se grizem godinama. Nije pohvalno, ali je istinito.
M: Kada ste posljednji put napravili nešto samo zato što Vam je bilo gušt, a ne isplativo?
G: Mislim da smo tako koncipirali cijeli restoran, naravno s financijskim planom, ali osnovni razlog je bio to što sam to stvarno htio. Htio sam na Trešnjevci gdje sam rođen otvoriti stvarno reprezentativan restoran.
M: Koji Vas je trenutak iz privatnog života podsjetio zašto radite to što radite?
G: Evo sada za Uskrs kada smo svi obiteljski sjeli za stol i večerali, prisjetio sam se da je okupljanje oko hrane i zajedništvo koje to donosi smisao.
M: Imate li neki svoj ritual koji Vas vraća u balans?
G: Ranojutarnji čaj sa suprugom.
M: Što je za Vas najveći luksuz u životu?
G: Slobodno vrijeme.
M: Kad gledate unatrag, koji biste savjet dali samome sebi na početku svog biznis puta?
Tržište pamti samo one koji su se usudili biti prvi. Ako ti je dosta čekanja da te netko pozove za (business) stol, možda je vrijeme da ga sama postaviš.
Pokrenuta je peta sezona Uplift akademije – jedinstvenog edukacijskog programa za mikro, male i srednje poduzetnike, koji ove godine dodjeljuje 32 stipendije onima koji žele rasti, učiti i stvarati promjene u turizmu, ugostiteljstvu i uslužnim djelatnostima.