Koliko ste puta čuli kako netko kaže: „Ona je tatina princeza, zna kako ga motati oko malog prsta“? Ili možda: „S njim se ne možeš raspravljati, mama mu je centar svemira“? Ove rečenice možda zvuče nevino, ali u suštini, one impliciraju da je roditeljska ljubav ekskluzivna i da je dijete bliže jednom roditelju – često na temelju spola. Dečki su tako “mamin svijet”, djevojčice “tatine zvijezde”, a negdje usput gubi se ravnoteža.
Uz takve rečenice i stavove, umjesto da ih učimo kako zdravi odnosi funkcioniraju, mi ih zapravo guramo u obrasce ovisnosti, emocionalne manipulacije i rodnih uloga koje će nositi cijeli život.
Roditeljski stereotipi koji uništavaju odgoj
Što zapravo govorimo kad curicu zovemo „tatinom“ ili dječaka “maminim”? Djevojčice tako učimo je da je njezina vrijednost u tome koliko je nježna, poslušna i obožavana od strane muškarca. Dok su djevojčice princeze, dječaci su frajeri. I već u startu dobivaju poruku: emocije su slabost, ranjivost je zabranjena, a ljubav se dokazuje kroz postignuća, a ne osjećaje.
Ovo ne znači da je svaki tata koji zove svoju kćer „princezom“ nesvjesni agent patrijarhata, niti da svi odrasli muškarci ne znaju voljeti i pokazati emocije. Ali svakako znači da vrijedi preispitati što svojim riječima programiramo u male umove koji upijaju svaki detalj.
Ono što je počelo kao simpatičan nadimak, s godinama može prerasti u obrazac koji će odrediti ne samo djetinjstvo, već i cijeli život – od toga kako se nosimo s emocijama do toga kakve odnose kasnije biramo.
Kako “mamin sin” postaje odrasli muškarac koji ne zna izraziti emocije
Kada dečki odrastaju s etiketom „maminog dečka“, često ih društvo počne gledati s podsmijehom. U redu je biti blizak s majkom, ali samo do određene granice jer ako je veza „previše“ jaka, riskiraš da te proglase slabim, nesposobnim za samostalnost ili čak podložnim ženama. S druge strane, nitko se ne pita zašto je upravo ta majka bila jedina figura emocionalne podrške.
Takvi dečki odrastaju u muškarce koji kasnije ne znaju kako zdravo komunicirati s partnericama jer su ili previše oslonjeni na žene u svom životu ili se panično trude dokazati da su „pravi muškarci“ koji ne trebaju nikoga.
A što je s “tatinom curicom”?
S druge strane, djevojčice koje odrastaju kao „tatine curice“ često nose breme savršene, nježne princeze. One su „posebne“, ali što se dogodi kad odrastu? Očekuju da ih muškarci tretiraju kao tatinih prvih 18 godina – bez greške, s puno pažnje, s beskrajnim obožavanjem. A kada realnost odnosa pokaže drugačije lice, javlja se razočaranje.
Također, često im se ne daje prostor da budu ljute, glasne, neovisne ili asertivne jer ih se uči da neprestano budu i trebaju biti „nježne, dobre i posebne“. No, svijet se ipak ne bazira na bajkama, a niti njihovi partneri u budućnosti neće igrati ulogu kakvu je imao savršeni tata.
Možemo li prekinuti ovakav začarani krug?
Ako želite odgojiti djecu koja će sutra biti emocionalno zdravi, sigurni i neovisni ljudi, evo što možemo učiniti sada:
- Zaboravite na etikete. Umjesto „mamin dečko“ i „tatina princeza“, recite „moje dijete“ – jer to je ono što ono jest.
- Podijelite roditeljsku ljubav jednako. Neka i sin i kći osjete da su podjednako povezani s oba roditelja – bez natjecanja, bez favoriziranja.
- Pokažite emocije i dozvolite ih djeci. Dečki smiju plakati. Cure smiju biti ljute. Nitko ne treba upadati u besmislene rodne kalupe emocija.
- Naučite ih da je ljubav obostrana, a ne nešto što se zaslužuje. Djeca ne trebaju postajati nečiji favoriti da bi bila voljena. Njihova vrijednost nije u posebnom odnosu s roditeljem, već u njima samima.
Vrijeme je za novu generaciju roditeljstva
Živimo u vremenu u kojem se ruše rodni stereotipi u poslu, obrazovanju i društvu – pa zašto ih onda i dalje podržavamo u obiteljima?
Vrijeme je da prestanemo odgajati dječake kao buduće „mamine dečke“ i djevojčice kao „tatine princeze“. Umjesto toga, odgojimo ih da budu sretni, sigurni i emocionalno kompetentni ljudi. Jer na kraju dana, nije važno kome su bliži, nego kakvi će ljudi postati.
Izvor naslovne fotografije: Pexels
