Živimo u doba kad gotovo svakodnevno na društvenim mrežama gledamo fotke i snimke muškaraca koji su „drugačiji“. To su oni koji otvoreno izražavaju svoje emocije, koji uz svoj regularni posao doma peku kruh, rade frizure svojim kćerima ili nose bebu u marami dok multitaskaju između kućnih poslova i kuhanja večere. 

No, u svemu tome, jedno je sigurno: ako to još uvijek vidimo kao iznimku, nismo stigli onamo kamo smo mislili da jesmo.

Nova muževnost, stari okovi

Muškarac koji je nježan ne bi trebao biti ni simpatična anegdota, ni viralni hit. On bi trebao biti sasvim normalan. Ipak, unatoč evoluciji muške uloge u medijima i kulturi, duboko ukorijenjeni narativi i dalje ne popuštaju.

U teoriji, svi se slažemo: rodne uloge su se promijenile, moderni muškarac nije zatvorenik stereotipa. No u praksi, kad muškarac pokaže emocionalnu inteligenciju, spremi večeru, ispegla dječje hlače ili jednostavno zna kad treba zagrliti, društvo ga ili diže u nebesa kao nadčovjeka ili ga sumnjičavo promatra. Jer, znamo svi: “To baš i nije muški.”

Herojski tretman koji dobije otac kad napravi nešto što mame rade svaki dan (poput hranjenja djeteta ili kuhanja večere) nije dokaz napretka, već indikator koliko nisko zapravo postavljamo ljestvicu. Jer ako je dovoljno da zna gdje stoji kašica da ga proglasimo svetim, što to onda govori o očekivanjima koje kao društvo imamo prema ženama?

Roditeljska prisutnost, emocionalna pismenost i nježnost nisu i ne bi trebale biti supermoći, nego temeljne ljudske vrijednosti, bez obzira na spol roditelja. No, muškarci koji danas biraju biti otvoreni, ranjivi, topli, angažirani, još uvijek moraju opravdavati taj izbor. Ironično, zar ne? 

Zar je više emocionalnog kapaciteta potrebno da muškarac prizna kako ne zna sve, kako želi brinuti za obitelj i biti joj posvećen, pa čak i da ponekad plače, nego da jednostavno ostane hladan, zatvoren i „tradicionalan“? Ali evo nas, gazimo kroz 2025. i još uvijek sviramo iste akorde, samo na drugačijem instrumentu.

Kad nježnost postane revolucija

Većina milenijalaca odrasla je uz ideju da muškost više nije ograničena na fizičku snagu, distancu i ekonomsku dominaciju. Pa ipak, negdje duboko, mnogi još uvijek očekuju da muškarac bude rock, a ne pillow. Da zna složiti IKEA ormar, ali ne i dječji ručak. Pitanje je – zašto?

Možda zato što nas od malena treniraju da nježnost kod muškaraca nije vrijedna, već neobična. Da su emocije znak slabosti. Da kuhanje kod muškarca nije cool, osim ako nije chef u reality showu. A nježnost? Ona je rezervirana za žene, majke, bake. Ne za tipove u hoodicama s tetovažama.

Međutim, muške emocije nisu samo stvar kuće i odnosa. Ovo je itekako i biznis priča. Jer isti taj muškarac koji zna prepoznati emociju kod svog djeteta, zna je prepoznati i kod kolega, zaposlenika, klijenata. To nas dovodi do toga da empatija nije slabost, nego alat. Ako znaš kako nahraniti svoje dijete, znaš i kako graditi odnose u uredu te postavljati dugoročne strategije.

Vrijeme je da normaliziramo normalno

Muškarci koji kuhaju, maze, pjevaju uspavanke i znaju što znači “growth mindset” nisu jednorozi. Oni su tu, samo još uvijek hodaju protiv struje. Svaki put kad ih pohvalimo kao iznimke, potvrđujemo normu da nježnost nije norma.

Dakle, vrijeme je da prestanemo šaptati kad pričamo o muškim emocijama i da ih prestanemo tapšati po ramenu kao da je to za njih izvanredno postignuće. Jer nije. 

I znate što? Vjerujte nam, još nitko nikad nije umro od zagrljaja. Ali su mnogi zakasnili na njega.

Što kaže znanost?

Znanstvena literatura također tu ima mnogo za reći. Prema velikom istraživanju Pew Research Centra (2020), većina Amerikanaca smatra da muškarci danas imaju puno veću slobodu biti emocionalni, prisutni roditelji i partneri. No istovremeno, 76 % ispitanika i dalje vjeruje da društvo šalje poruke dječacima kako ne smiju pokazivati slabost.

Studije potvrđuju da, iako se identiteti muškosti šire, dominantna kultura još uvijek nagrađuje tradicionalnu muškost – onu koja se definira kroz samostalnost, fizičku snagu i emocionalnu distancu. To znači da se nježnost još uvijek percipira kao iznimka u muškosti, a ne kao njezin temelj.

Ali vjetrovi se ipak mijenjaju. Istraživanja Cambridge Universityja pokazala su da su emocionalno angažirani očevi povezani s višim emocionalnim razvojem djece, boljim školskim uspjehom i smanjenim razinama anksioznosti kod obje strane. Također, muškarci koji su aktivno uključeni u kućanske i roditeljske obaveze prijavljuju viši stupanj osobnog zadovoljstva, zdravije partnerske odnose i manji rizik od depresije. Drugim riječima – svi dobivamo.

Dakle, vrijeme je da prestanemo muškarce koji kuhaju, njeguju i grle nazivati iznimkama. Uloga muškarca u 21. stoljeću nije više definirana brojem nula na računu, snagom bicepsa ili time tko vodi glavnu riječ. Njegova prava snaga danas leži u njegovoj sposobnosti da osjeća, da dijeli teret, da bude prisutan – ne samo fizički, nego i emocionalno.

U konačnici, muškarac koji grli ne ugrožava muškost, nego je redefinira i oživljava. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels