Nije da muškarci ne razgovaraju. Samo to rade drugačije. Dok će žene u trenucima krize organizirati emotivni summit uz čokoladu i dobru seriju, muškarci će vjerojatno reći: “Ajmo na pivo.” No iza te jednostavne rečenice krije se čitav spektar neizgovorenih emocija, stresa i potrebe za kontaktom. Razlika je u formi, a ne u potrebi.

Muški razgovori često su kamuflirani. Umjesto “Baš mi je teško”, dobit ćeš “Ma znaš kako je.” Umjesto “Osjećam se tjeskobno”, čut ćeš “Ma samo sam umoran.” Ali između redaka, sve se zna.

Ali - je li to doista baš tako? Dok su donedavno ti razgovori živjeli isključivo u sportskim kladionicama, kafićima i teretanama, nova generacija muškaraca polako mijenja pravila. Umjesto da emocije guše pivom ili prešućuju, sve češće ih “probavljaju” uz kavu, kekse i razgovor koji, makar počinje o poslu, završi o životu.

Prema istraživanju American Psychological Association, muškarci češće koriste distraktivne strategije suočavanja poput sporta, hrane ili vožnje, ali isto tako, kad postoji emocionalna sigurnost (npr. u društvu bliskih prijatelja), pokazuje se 40 % veća vjerojatnost da će govoriti o osjećajima nego prije deset godina.

Psiholozi to zovu muškim emocionalnim ritualima koji po novom predstavljaju suptilne, društveno prihvatljive oblike emocionalne regulacije. Drugim riječima, muškarci možda ne zovu prijatelje da isplaču dušu, ali sve češće nalaze svoj način da se otvore kroz humor, aktivnosti ili zajedničko jelo (primjerice, uz kekse). Fanola zna da njihovim slasnim pakiranjima malo tko može odoljeti.

Slatki mehanizmi: i muškarci posežu za comfort foodom

Zanimljivo, istraživanja pokazuju da muškarci jednako kao i žene imaju sklonost emocionalnom jedenju, ali im je to teže priznati. Dok žene često biraju čokoladu, muškarci posežu za pizzom, burgerom ili, sve češće, nekom slatkom sitnicom.

Hrana koja vraća kontrolu kad je svijet kaotičan je ono što pojedemo i što nam postaje mikrodoza utjehe. Zalogaj koji ne traži riječi.

A upravo u tome leži nova dinamika: muškarci polako dopuštaju sebi male rituale koji nisu vezani uz performans, nego uz osjećaj. Kava. Komad kolača ili keksa. Tišina koja ne guši, nego liječi.

Muški krugovi: od šutnje do stvarnih razgovora

Postoje i novi oblici povezivanja među muškarcima. Od muških krugova i podcast zajednica do vikend retreatova gdje muškarci uče slušati, govoriti i disati. Oni su neka vrsta kolektivne terapije, samo bez etikete terapije.

Ima sve više inicijativa ili radionica o emocionalnoj otpornosti za očeve. Zvuči banalno, ali kad skupina muškaraca sjedne u krug i čuje da svi nose slične terete (posao, djeca, krediti, pritisak) događa se nešto duboko ljudsko: normalizacija.

To je onaj trenutak kad ti više nije neugodno priznati da si iscrpljen i da ti treba pomoć.

Možda je vrijeme da zaboravimo dosadne i zastarjele izjave o tome kako muškarci ne plaču ili kako pravi muškarac sve drži pod kontrolom. Jer ako nas je posljednje desetljeće ičemu naučilo, onda je to da kontrola nije isto što i snaga, a tišina nije isto što i mir.

Generacije muškaraca koje su odrasle uz poruku “izdrži” sada polako uče nešto sasvim suprotno: otpustiti. Ne kroz self-help priručnike, nego kroz male, svakodnevne trenutke iskrenosti: razgovor uz kavu, vožnju autom, šetnju s djetetom, večeru s prijateljem ili Fanola kekse. Nije to revolucija koja se vidi izvana, nego ona tiha, osobna, koja mijenja iznutra.

U tom novom prostoru muškosti više nema potrebe dokazivati snagu kroz prekovremene sate, mišiće ili hladnokrvnost. Muška snaga se sada mjeri drugačije: sposobnošću da budeš prisutan, da čuješ, da kažeš “nisam dobro” i da znaš da to ne oduzima ništa tvojoj vrijednosti. Naprotiv, čini te stvarnijim, dubljim, ljudskijim.

Izvor naslovne fotografije: Pexels