Dragi tatageri, prepoznajete li sebe u ovakvoj situaciji: nakon posla zakoračite u pun stan, djeca vrište, partnerica vas nešto pita, mailovi i dalje pristižu u valovima, a vi stojite s ključevima u ruci i s osjećajem da ćete ili eksplodirati – ili se ugasiti. Ali ništa od toga ne radite. Samo stisnete zube, kimnete glavom i kažete: “Sve oke”.

To je zato što muškarci nikad ne puštaju glas slabosti. Ne plaču. Ne mole za pauzu. Umjesto toga šute, gutaju - i na kraju pregore.

Od muškaraca se danas očekuje da budu sve – provider, partner, tata, vođa, cool frajer i stijena, dok je emocionalna pismenost muškaraca i dalje u povojima. A najčešće tri emocije koje ih pojedu iznutra, a koje najčešće ignoriraju su upravo tjeskoba, ljutnja i samopouzdanje.

E, pa vrijeme je da tatageri prestanu glumiti stijenu. 

Vrijedi li slavljenje emocionalne inteligencije u muškom svijetu?

U svijetu koji sve više slavi emocionalnu inteligenciju, muškarci se i dalje bore sa zastarjelim obrascima maskuliniteta. Zatvorenih uloga, tihih kriza i emocionalnih blackouta ima više nego što se usuđujemo priznati. No, skrivanje emocija nije znak snage, nego je odraz duboko ukorijenjenog straha da će ih se smatrati manje muškarcima ako priznaju da ih nešto boli. Ili da im nešto fali. Ili da su, zamislite to, samo – umorni.

Posebno tri osjećaja često prođu neprepoznato, ignorirano i potisnuto: tjeskoba, ljutnja i nisko samopouzdanje. Tri prigušene sirene koje upozoravaju da nešto nije u redu, ali ih prečesto prigušimo sportom, poslom, alkoholom, cinizmom. Ili šutnjom. Muškarci diljem svijeta hodaju okolo noseći emocionalne torbe koje nikad ne isprazne jer “nije vrijeme”, “nije mjesto” ili “nije muški”.

Ali vrijeme se mijenja. I ova generacija muškaraca (pogotovo onih koji su postali očevi, partneri, lideri i saveznici) ima priliku razbiti šablonu i naučiti nešto novo. I, što je najvažnije, osloboditi se.

Tjeskoba: Uvijek pod radarom, a rijetko pod reflektorom

Tjeskoba kod muškaraca ne izgleda kao plač. Izgleda kao prekovremeni rad. Kao stalna potreba da sve bude “pod kontrolom”. Kao odbijanje da staneš. I sve dok ne padneš u tišini, nitko ni ne zna da nešto nije u redu.

Zato mnogi muškarci nose tihe napade panike. Gutaju ih uz espresso i sastanke. Jer ih nitko nije naučio da smiju naglas reći: “Strah me.” Ili još gore: “Ne znam kako ću.”

Ljutnja: Jedina “dopuštena” emocija 

Od malena nas uče: “Ne cmizdri, ne budi curica.” Jedina emocija koju društvo muškarcima često odobrava je ljutnja. Ali ne zdrava, nego destruktivna. Ona koja eksplodira, vrijeđa, povređuje. A što ako bismo ljutnju počeli promatrati kao znak da su druge emocije potisnute? Umor. Strah. Povrijeđenost. Nepriznati gubitak.

Zdrava ljutnja nije destruktivna, nego je katalizator za promjenu. No, da bismo do nje došli, prvo je moramo priznati. Bez srama.

Samopouzdanje

“Fake it till you make it” može funkcionirati na poslovnom sastanku, ali ne kad se pogledaš u ogledalo nakon napornog dana i pitaš: Jesam li ja uopće dovoljno dobar?

Samopouzdanje kod muškaraca često se svodi na brojke, postignuća i vanjski dojam, no prava stvar se krije u onome što sebi govoriš kad svi drugi odu. A mnogi muškarci to izbjegavaju jer ih nitko nije naučio da imaju pravo sumnjati, padati, a kamoli ponovno se (iz)graditi.

I što sad?

Vrijeme je da promijenimo narativ. 

Emocionalno pismeni muškarac nije slab. On je hrabar. On zna kad treba reći “ne mogu”, zna kada treba potražiti pomoć, zna kad mu treba tišina. Ili zagrljaj.

Ako ste tata, pokažite djeci da je ok plakati. Ako ste partner, budite iskreni kad niste ok. Ako ste solo igrač, dajte si dozvolu da budete emocionalni čovjek u svijetu koji vas stalno tjera da budete samo “funkcionalni muškarac”.

Prihvatite napokon taj poziv na iskrenost, i prema sebi, i prema onima koje volite. Jer učeći prepoznati i prihvatiti tjeskobu, upravljati ljutnjom i izgraditi zdravo samopouzdanje, muškarci ne postaju “manje muški”. Postaju slobodniji, stvarniji i čitavi.

Izvor naslovne fotografije: Pexels