Prije pandemije, ideja rada od kuće nosila je prizvuk slobode. Mogli smo raditi u pidžami, bez stresa jutarnje gužve u prometu, s kavom iz vlastite kuhinje umjesto iz automata na poslu. Bilo je to, činilo se, nešto što će zauvijek promijeniti svijet rada nabolje.

Nekoliko godina kasnije, svijet rada se doista promijenio – no ne nužno onako kako smo očekivali. Hibridni modeli postali su standard, ali s njima i novi izazovi koji nadilaze tehničke uvjete ili produktivnost. 

Hibridni rad stvorio je novu vrstu radnika – one koji nisu više ni potpuno prisutni na poslu, ni istinski prisutni kod kuće. Ljude u limbu, između digitalnih soba i kućnih hodnika, uhvaćene izgubljene između fleksibilnosti i potpunog gubitka granica kakve smo do sada poznavali.

Izgubljena granica između posla i privatnog života

Hibridni rad, kao kombinacija rada od kuće i dolazaka u ured, zamišljen je kao način da se zaposlenicima omogući više autonomije i balansa. No stvarnost mnogih zapravo izgleda potpuno drugačije. Radni dan često počinje ranije nego ikad prije jer „svejedno si doma“ i završava kasnije jer „nemaš izgovor da ne završiš još samo jedan mail“. Klasična radna rutina, sa svojim počecima i završecima, zamijenjena je beskonačnim nizom „samo da još ovo napravim“.

Prema nedavnim istraživanjima, mnogi hibridni zaposlenici izvještavaju o osjećaju konstantne uključenosti, gubitku fokusa i smanjenju osjećaja pripadnosti bilo kojem okruženju. Kuća više nije isključivo prostor odmora, a ni ured više nije mjesto zajedničkog stvaranja. U tom vakuumu, identitet radnika, roditelja, partnera ili prijatelja gubi jasne konture.

Tko smo postali?

Psiholozi upozoravaju na fenomen tzv. profesionalne disocijacije koji govori o osjećaju otuđenja od vlastite radne uloge. Kada svakodnevno prelazimo iz privatnog u poslovno u istom prostoru, bez fizičke ili mentalne tranzicije, dolazi do zamagljivanja uloga. Nismo više sigurni tko smo tijekom radnog dana. Također, šefovi očekuju dostupnost, obitelj očekuje prisutnost, a mi se sve češće osjećamo kao da nismo dovoljni ni za jedne ni za druge.

Upravo zato, zaposlenici više ne mogu jasno odvojiti poslovno od privatnog. Sve se prelijeva jedno u drugo, a posljedica je rastući osjećaj iscrpljenosti i gubitka kontrole nad vlastitim vremenom.

Fleksibilnost kao zamka

Ironično, ono što je hibridnom radu trebalo biti najveća prednost, pokazuje se kao dvosjekli mač. Govorimo o fleksibilnosti, naravno. Tvrtke koje se diče fleksibilnim modelima zapravo su često samo decentralizirale odgovornost za organizaciju radnog dana. Radnik je taj koji mora pronaći balans, bez sustavne podrške ili jasnih pravila.

U praksi to znači da mnogi rade dulje, bez kompenzacije, osjećaju se krivima ako uzmu pauzu i stalno su „na čekanju“, spremni reagirati na svaki ping ili mail, bilo da je dan, noć, vikend ili praznik. Granice više nisu srušene – one su nepostojeće.

Nova radna stvarnost za novu generaciju

Posebno zabrinjavajuće je što ovakav model rada postaje „default“ za cijelu novu generaciju koja ulazi na tržište rada. 

Mladima koji prvi posao započinju u hibridnom okruženju često nedostaje mentorstvo, timska dinamika i osjećaj zajedničkog stvaranja koji su nekada bili ključni za profesionalni razvoj. Umjesto toga, uče kako preživjeti u modelu koji ih traži da budu samostalni, produktivni i stalno dostupni, ali bez alata da to doista i postignu.

Povratak na početak: što znači "biti na poslu“?

Možda je pravo pitanje koje bismo trebali postaviti – što danas uopće znači „biti na poslu“? 

Je li to lokacija? Prisutnost? Uključenost? I ako radimo iz kreveta, kuhinje ili coworking prostora, radimo li doista efikasnije ili samo duže?

Dok se organizacije natječu u kreiranju optimalnih hibridnih politika, jedno je sigurno: sustavi koji ne prepoznaju psihološke i socijalne posljedice hibridnog rada, dugoročno gube najvažniji resurs – ljude koji znaju tko su, gdje rade i zašto to rade.

Hibridni rad neće nestati. Realno predugo smo čekali na tako nešto da bismo to samo tako odbacili. On je ovdje da ostane. No, ako želimo da bude održiv, moramo ga malo redefinirati. Ne trebamo ga označiti kao idealan kompromis između dva svijeta, već kao sustav s vlastitim pravilima, granicama i podrškom.

Jer ako nastavimo živjeti u stanju između posla i doma, bez jasno definiranog prostora za bilo što drugo, riskiramo postati upravo to: hibridni ljudi bez sidra, bez fokusa, i na kraju – bez samih sebe.

Izvor naslovne fotografije: Pexels