U nekoj prošloj epizodi radnog života, kad su inboxi bili podnošljivi, Zoom je bio novost, a kolektivne anksioznosti još nisu imale korporativne memeove, postojala je ideja da će nas empatija spasiti. Istodobno, po konferencijama se govorilo kako je emocionalna inteligencija leadership budućnosti.

Danas, u 2025., prosječni milenijalac na poslu uglavnom reagira na koleginu rečenicu "Samo da podijelim kako se osjećam…" s istim izrazom lica kao kad dijete u 23:00 kaže "Mama, trebao sam napraviti maketu vulkana za sutra".

To znači da smo zakoračili u doba emocionalnog minimalizma. Ne zato što smo postali hladni, nego zato što više nemamo kapacitet da budemo stalno topli. Empatija je predivna, ali energetski “preskupa”. Emocionalno investiranje u sve (kolege, klijente, projekcije tuđih problema) više nije održiva poslovna politika. I ne, to ne znači da postajemo roboti, nego da učimo postavljati vlastite granice i zbog svog (mentalnog) zdravlja reći: “Nije na meni da se nosim s time”.

Što je emocionalni minimalizam?

Emocionalni minimalizam sve je češći pojam u modernim poslovnim krugovima, posebno među “izgorjelim” generacijama koje su odrasle u vremenu u kojem smo govorili “radi ono što voliš” i “budi dostupan, ali empatičan”. Riječ je o svjesnom ograničavanju emocionalne potrošnje u profesionalnom kontekstu. Naglašavamo, ne radi se tu o emocionalnoj ravnodušnosti, već o postavljanju granica i očuvanju mentalne higijene.

Zašto se emocionalni minimalizam pojavljuje baš sada?

U zadnjem desetljeću, naročito nakon pandemije, empatija je postala ključna riječ poslovne kulture. Isticalo se kako su empatični lideri produktivniji, omiljeniji i emocionalno pismeniji vizionari nove generacije. Čak su i istraživanja to podupirala. Studija iz Center for Creative Leadership pokazala je da lideri koji pokazuju visoku razinu empatije imaju bolje ocjene od strane zaposlenika.

Ali empatija nije beskonačna, niti je besplatna. Pojam empathy fatigue (zamor od suosjećanja) dolazi iz medicinskog i terapijskog sektora, ali se sve više koristi i u korporativnim kontekstima. Lideri i menadžeri koji svakodnevno procesuiraju emocije svojih timova, osobito u kriznim vremenima, doživljavaju psihološki iscrpljujuće stanje nalik burnoutu.

A tu dolazimo do činjenice da izgaranje nije više povremeni slučaj, nego je stanje. Studija Svjetske zdravstvene organizacije iz 2022. pokazala je da je burnout dosegao razinu javnozdravstvenog problema, posebno među mladim zaposlenicima, roditeljima i poduzetnicima, dok najnovija istraživanja kažu kako se radnici ne osjećaju emocionalno sigurno u poslovnom okruženju gdje se očekuje stalna empatija, a istovremeno se rijetko strukturira prostor za stvarnu podršku.

Dakle, dugotrajno slušanje tuđih frustracija, osjećaja, problema (bez mogućnosti stvarnog utjecaja) stvara emocionalni backlog, sličan inboxu koji se neprestano “puni”, ali kojeg ne smiješ arhivirati.

Tko su emocionalni minimalisti i kako izgledaju u praksi?

Oni zapravo ne nose bedž “manje osjećaja, molim”. Često su to samo roditelji koji su naučili da ne mogu biti terapeut, učitelj, IT podrška i suosjećajni zaposlenik istovremeno, poduzetnici koji su prestali “gasiti tuđe požare” i počeli raditi ono za što su došli ili oni koji su nakon pandemije odlučili: “Ne, neću odgovarati na poruke u 22:17 ili slušati bilo čije traume dok perem suđe.”

To su ljudi koji biraju jasnoću umjesto konfuzije, strukturu umjesto kaosa i emocionalnu ekonomiju umjesto emocionalnog rasipništva.

Znanstvena osnova: Je li emocionalna distanca stvarno zdravija?

Prema istraživanjima, radnici koji emocionalno reguliraju svoj angažman, tj. ne uzimaju sve “k srcu”, pokazali su manju razinu izgaranja i bolju dugoročnu učinkovitost.

Također, studija Sveučilišta Stanford otkriva da spomenuti empathy fatigue može imati slične učinke na tijelo kao i fizički stres, uključujući povišen kortizol, nesanicu i razdražljivost.

Sve to ukazuje na činjenicu da emocionalna granica ne označava hladnoću, nego samoobranu, ali i da ovisi kako i zašto koristimo emocionalnu distancu.

Ako ti distanca služi da prepoznaš svoje granice, da ne internaliziraš tuđe drame, da ostaneš funkcionalan i sabran, onda da, ona je zdravija.
Ali ako ti distanca postaje štit iza kojeg skrivaš ranjivost, autentičnost i bliskost, onda nije zaštita, nego bijeg.

Kako emocionalni minimalizam mijenja kulturu rada

Emocionalni minimalizam nije bijeg od ljudskosti, već povratak funkcionalnosti. On redefinira ideju “dobrog kolege” od onog koji je stalno dostupan i suosjećajan, do onog koji zna upravljati svojim kapacitetom, postaviti jasne okvire i ostati smiren u emocionalnom kaosu drugih.

Da, mijenja se kultura rada. Tiho, ali temeljito. Od all in emocionalnog angažmana prema selektivnom, zrelom upravljanju emocijama. I možda je baš to ono što nas spašava: ne dehumanizacija posla, već njegovo emocionalno poštovanje. Ne kroz dramatičnu prisutnost, nego kroz svjesno odsustvo onda kad je to potrebno.

U praksi, to znači:

• Sastanci bez “Kako si?” ako ne nudimo realnu podršku.
• Slack poruke bez previše emojija – samo jasna očekivanja.
• Više “hvala na informaciji” i manje “znam kako ti je”
• Lideri koji uvažavaju osjećaje, ali ih ne uzimaju kao svoj zadatak za rješavanje.

Da, djeluje hladnije. Ali efikasnije je, održivije, a u konačnici – zdravije. No, empatija nije beskonačan resurs. Vrijeme je da njome upravljamo kao s budžetom.

Također, treba imati na umu da emocionalni minimalizam nije odustajanje od ljudskosti. To je nova poslovna etika – ona koja poštuje i tuđe osjećaje, ali ne gradi radni dan oko njihovog zbrinjavanja.

Gdje je granica između hladnoće i nebrige?

Nova era leadershipa ne opravdava neosjetljivost. Ona priznaje emocije, ali ih ne preuzima. Ona postavlja pravila interakcije u smjeru: “Mogu saslušati, ali ne mogu rješavati sve.” Takav pristup je utemeljen na respektu, ne na ignoriranju.

No, psihološka razlika je u tome da empatija nije jednaka emocionalnoj prekomjernosti, ali je jednaka kapacitetu za razumijevanje uz očuvanje vlastitih granica.

Dakle, Ako je stari leadership bio strog i emocionalno zatvoren, a novi ponekad previše osjetljiv i difuzan, nova faza u svakom slučaju traži balans. U tom smjeru, empatija nije cilj, dok učinkovitost je. Ali empatija je alat koji se koristi kad ima smisla, ne kad se očekuje po defaultu.

Ako ti je stalo do tima, štitit ćeš ga od prekomjernog emocionalnog rada. Ako ti je stalo do sebe, prestat ćeš glumiti terapeuta. To nije hladnoća. To je zrelost.

U svijetu koji puca po šavovima emocionalne iscrpljenosti, lider koji zna što nije njegov posao, postaje lider koji može izdržati i voditi.

Na kraju dana, svi mi vodimo – bilo timove, obitelji, klijente ili sami sebe, a ono što je nekoć bilo smatrano slabosti (emocionalna distanca, odbijanje da se reagira na svaki tuđi osjećaj, hladna glava u kaosu) danas se sve više prepoznaje kao nova snaga leadershipa.

Izvor naslovne fotografije: Pexels