Prije samo desetak godina, ideja o odlasku s posla u 17 sati bez da provjerite e-mail prije spavanja smatrala bi se čudnom. Danas je to, ne samo ustaljena praksa mnogih, nego i trend. Quiet quitting, fenomen koji je proslavio TikTok, postao je tihi bunt protiv iscrpljujuće radne kulture u kojoj se prekovremeni rad uzima zdravo za gotovo, a „posao iz snova“ zapravo znači „posao koji će vas progutati“.

Ali je li ovo pametna strategija za očuvanje mentalnog zdravlja i osobnih granica, ili samo sporo, suptilno uništavanje vlastite karijere? Je li quiet quitting oslobađanje od iluzije da posao mora biti centar života ili je to samo novi način da si osiguramo stagnaciju pod krinkom brige o sebi? Ovisi koga pitate – HR menadžere ili one koji su se od posla već mentalno odjavili.

Što je quiet quitting?

Ako ste u posljednje vrijeme proveli barem pet minuta na LinkedInu, TikToku ili u bilo kojoj ozbiljnijoj poslovnoj raspravi, velika je vjerojatnost da ste naletjeli na termin quiet quitting (tiho odustajanje).

Quiet quitting nije davanje otkaza u tradicionalnom smislu. Ne znači da ste izbrisali šefov broj i otišli uz zvuk fanfara. To zapravo samo znači da radite točno onoliko koliko se od vas očekuje – ništa više, ništa manje. Radite svoj posao, ali bez dodatnog truda koji bi vas možda učinio superzvijezdom u očima uprave. Nema više onog: „Samo da još ovo završim prije nego što odem“. Nema više „Uskočit ću za kolegu jer je pod stresom“. Nema više „Radit ću vikendom da ispadnem timski igrač“. Umjesto toga, riječ je o suptilnom odbijanju kulture prekovremenog rada, iscrpljujuće predanosti i „timskog duha“ koji često znači besplatne sate rada.

Zvuči kao povratak zdravim granicama, zar ne? Pa, da. Ali i ne.

Još jedna dobra definicija quiet quittinga je da ono predstavlja mentalno povlačenje iz rada koji ide iznad onoga što se traži u opisu posla.

To znači da:

• Ne provjeravate e-mailove u 22:00.
• Ne preuzimate dodatne zadatke bez odgovarajuće naknade.
• Ne radite vikendom samo zato što „nitko drugi ne može preuzeti zadatak“.
• Ne sagorijevate zbog posla koji vam ne pruža sigurnost ni lojalnost.
• U suštini, quiet quitting je postavljanje granica, ali uz dozu pasivnog otpora. Umjesto da pregovarate o boljoj plaći ili tražite novi posao, vi se jednostavno isključite.

Kako je nastao quiet quitting?

Da bismo shvatili zašto je quiet quitting eksplodirao kao društveni fenomen, moramo se vratiti malo unatrag. Recimo, u rane 2000-e. Tada su se karijere još uvijek vrtjele oko ideje rasta pod svaku cijenu. Mladi profesionalci gutali su poslovne knjige koje su ih uvjeravale da je ključ uspjeha u neprospavanim noćima, konstantnom dokazivanju i odricanju od privatnog života. Fraze poput „work hard, play hard“ i „grind culture“ vladale su uredima. Ako si se umorio, to je bio znak da napreduješ.

A onda su skoro pa preko noći došle pandemije, masovni otkazi i egzistencijalne krize. U trenutku kada su milijuni shvatili da im se život može preokrenuti u sekundi, odjednom je postalo puno manje važno ispasti požrtvovan u očima korporacije. Umjesto da rade prekovremeno za promaknuće koje možda nikad neće doći, ljudi su počeli raditi točno onoliko koliko je potrebno. I tako je nastao quiet quitting.

Ipak, kritičari upozoravaju da quiet quitting nije strategija za dugoročni uspjeh. Oni koji daju samo minimum neće biti prvi u redu za promaknuća, razvoj karijere i bolje prilike. Ako stalno „tiho odrađujete posao“, riskirate da postanete neprimjetni – i lako zamjenjivi. Također, nije svaka firma toksična. Ako radite u okruženju koje cijeni trud i nagrađuje inicijativu, quiet quitting može biti propuštena prilika za napredak.

Kad granice postanu izgovor za stagnaciju

Postoji tanka granica između zdravog postavljanja prioriteta i pasivnog pristupa karijeri.

Ponekad ljudi kojima je bitno postavljanje granica zapravo koriste tu frazu kao pokriće za neulaganje u vlastiti razvoj. Ako ne želite preuzeti odgovornost, nikad se ne želite izložiti novim izazovima i u svakom zadatku vidite samo dodatni teret, možda problem nije u poslu, nego u vašem odnosu prema njemu.

Evo nekoliko znakova da su vaše „granice“ možda postale kočnica:

• Više vas nitko ne vidi kao ključnu osobu u timu. Ljudi koji uvijek odbijaju dodatne zadatke (čak i one koji mogu donijeti napredak) s vremenom postanu nebitni u poslovnom sustavu.
• Nemate razvojne planove. Ako granice znače da ne želite dodatno učiti, napredovati i ulagati u vlastite vještine, dugoročno ćete si sami zatvoriti vrata.
• Nedostaje vam profesionalna znatiželja. Zdrave granice ne znače da prestajete rasti. Ako stalno govorite „nije moj problem“, „ne želim se u to petljati“ i „samo radim što moram“, lako biste mogli postati nevažni, a nevažni ljudi prvi nestaju kad dođe do rezanja troškova.

Kako pronaći pravu ravnotežu?

Idealna ravnoteža leži negdje između postavljanja granica i strateške predanosti. To znači:

• Radite pametno, ne beskonačno. Fokusirajte se na zadatke koji donose najveću vrijednost, umjesto da se iscrpljujete na svemu.
• Pregovarajte umjesto da pasivno odbijate. Ako vam nude dodatni zadatak, umjesto da odmah kažete „ne“, pitajte koje benefite donosi. Ako ih nema, onda je „ne“ sasvim opravdan.
• Budite prisutni. Zdrave granice nisu izgovor za potpuni isključeni autopilot način rada.
• Ulažite u vještine. Ako vam se neka prilika čini zanimljivom i korisnom za budućnost, ne odbacujte je samo zato što to znači izlazak iz vaše zone komfora.

Quiet quitting može biti koristan oblik samozaštite u radnim okruženjima gdje se trud ne cijeni, ali dugoročno nije održiva strategija za karijeru. Ako vaš posao ne zaslužuje vaše maksimalno angažiranje, možda je vrijeme da pronađete onaj koji zaslužuje.

Jer na kraju dana, pametno raditi ne znači samo raditi manje, nego raditi ono što dugoročno donosi vrijednost (i zadovoljstvo).

Izvor naslovne fotografije: Unsplash