Što mi taj crtež govori? Je li to znak oslobađanja od klišeja u kojima su žene zaključane u kuhinju ili je pak podsjetnik da mamageri (čak i kada rade), ostaju neprestano vezane osjećajem krivnje i očekivanja da budu i doma i na poslu i svugdje jednako dobre? Je li tata u igri simbol napretka, ravnopravnosti i uključivanja očeva ili tek privremena epizoda dok je mama odsutna od svoje “primarne” uloge?

Ovaj crtež mog sina tako postaje polazište za razgovor o stereotipima te o nevidljivim okvirima koji određuju žene i muškarce.

Mama između posla i obitelji: dvostruka (i trostruka) smjena

Sociološka istraživanja jasno pokazuju da žene, čak i kad rade puno radno vrijeme i dalje nose glavni teret kućanskih poslova i emocionalne brige za obitelj. Naziv “druga smjena” odavno je ušao u znanstvene knjige, a danas bismo mogli govoriti i o trećoj smjeni, odnosno stalnom osjećaju krivnje i samopropitkivanja.

Kad dijete nacrta mamu na poslu, taj prizor nosi dvostruko značenje. S jedne strane, to je znak ekonomske i profesionalne prisutnosti žena - mama radi, ima ulogu u svijetu izvan doma. S druge strane, dijete ne crta mamu u igri. Jer negdje, duboko, još uvijek vlada narativ da je igra njezina dužnost, a posao odstupanje od te dužnosti.

Tata u igri: napredak ili novo lice starog obrasca?

Činjenica je da se muškarci današnjice sve više uključuju u odgoj. Podaci Eurostata pokazuju da se udio očeva koji aktivno provode vrijeme s djecom udvostručio u posljednjih 20 godina. Ipak, i dalje smo daleko od jednakosti: mame i dalje provedu u prosjeku dvostruko više sati tjedno u brizi za djecu.

Ali dječji crtež mog sina s tatom u igri za mene nosi nadu. To je znak da nove generacije djece možda odrastaju s očevima koji nisu samo vikend roditelji ili oni koji osiguravaju financijsku sigurnost. U njihovim očima tata nije odsutan, nego je prisutan, na podu, u igri, u boji. To mijenja paradigmu muškosti i roditeljstva.

Nevidljiva mama: simbol izbora ili tereta?

Filozofsko pitanje o kojem sam, potaknuta ovim crtežom i situacijom, počela razmišljati je: znači li odsutna mama oslobođenje ili opterećenje?

Ako mama nije u crtežu, je li to zato što se oslobodila ideje da mora biti uvijek na raspolaganju? Ili je pak riječ o simptomu našeg društva koje ženama stalno poručuje da ne mogu imati sve - ni karijeru, ni majčinstvo, ni sebe. Ako se mene pita, odsutna mama je istodobno trijumf i rana.

Dječji crtež kao ogledalo društva

Djeca crtaju ono što osjećaju kao istinu. Njihovi crteži su često dokument društvenih tokova, bez filtera, bez retuširanja. To što dijete crta mamu na poslu, a tatu u igri, nije samo privatna priča, već mikrokozmos jednog društva u kojem se ženski identitet još uvijek rasteže između uloga, dok se muški tek počinje širiti prema sferama koje su nekad bile rezervirane za majke.

U nekoliko poteza bojicama, dijete je otvorilo raspravu koju odrasli kompliciraju već desetljećima. Mama radi, tata se igra. To nije samo crtež - to je pitanje: gdje je danas mjesto majke, gdje oca i zašto još uvijek živimo u okvirima koji nas tjeraju da se pitamo što nedostaje?

Možda rješenje nije u tome da mama mora biti i na crtežu igre i na crtežu posla. Možda se radi o tome da i mama i tata mogu biti oboje - prisutni i odsutni, radni i emotivni, igrački i ozbiljni. Možda pravo pitanje nije zašto mama nije tu, nego kako razbiti očekivanje da uvijek mora biti.

Dječji crteži me podsjećaju da roditeljstvo nije natjecanje niti zadan okvir. Ono je, baš poput crteža, otvoreno, nedovršeno, ispunjeno bojama i prazninama koje sami popunjavamo. A možda je najveći dar upravo to: dopustiti si da budemo nacrtani različito, svaki put iznova.

Izvor naslovne fotografije: Blanka Kovačec