Muškarci ne plaču. Muškarci se ne žale. Muškarci uzimaju stvar u svoje ruke i rješavaju stvari. Ili se barem tako priča. Od malih nogu, društvo im servira iste stavove i očekivanja kako bi se trebali ponašati: emocije su teret, osjećaji su slabost, nešto što se gura pod tepih dok se ne pretvori u tihi kaos. A onda, godinama kasnije, kada brakovi puknu, djeca se otuđe, a prijateljstva svedu na površne razgovore o nogometu, svi se čude: „Što mu se dogodilo?“

Odgovor je jednostavan – ništa mu se nije dogodilo. Samo je radio ono što su ga učili.

Muškarci i emocionalni mute button

Društvo voli muškarce koji su stabilni, racionalni, čvrsti. No, problem je što se ta čvrstoća često interpretira kao emocionalna šutnja. I to nije slučajnost. Prema istraživanju Američke psihološke udruge, muškarci su od malih nogu manje poticani da izražavaju emocije. Dok se djevojčice uči o važnosti komunikacije i socijalne podrške, dječake se uči da se snađu sami.

Rezultat koji dobivamo ni ne može biti ništa drugo nego generacije muškaraca koji ne znaju artikulirati što ih muči te koji svoje strahove pretvaraju u ljutnju, stres u umor, tugu u fizičke simptome. I ne, ovo nije samo neka teorija iz udžbenika. Studije pokazuju da muškarci koji potiskuju emocije imaju veći rizik od anksioznosti, depresije i visokog krvnog tlaka. Ukratko, šutnja nije zlato – šutnja je tempirana bomba.

Kad šutnja ne boli samo njih

Muška emocionalna nepismenost nije problem samo za njih – ona stvara lančanu reakciju. Prvo u vezama i brakovima, gdje im partnerice postaju emocionalni terapeuti jer je kao normalno da žena bude ta koja razumije osjećaje. Zatim u očinstvu, gdje djeca dobivaju distanciranog oca koji ih voli, ali ne zna kako to pokazati. U prijateljstvima, muškarci ostaju na površini, razgovarajući o sportu, poslu i autima, ali nikada o onome što ih stvarno muči. Na poslu, stres i pritisak se gutaju u tišini dok ne dođe do potpunog mentalnog sloma. I naposljetku, u društvu općenito, gdje muškarci postaju emocionalno izolirani jer su kroz godine naučili da se osjećaji ne dijele ni sa kime.

A situacija je zapravo vrlo jasna: kada se emocije ne izražavaju, one ne nestaju, nego samo izlaze na druge načine – kroz agresiju, burnout, distanciranost, pa čak i kroz loše fizičko zdravlje. Da, muška šutnja može doslovno skratiti život.

I dok žene u teškim trenucima imaju mrežu podrške (majku, prijateljicu, sestru, kolegicu…) kojoj mogu reći „Ne mogu više“, muškarci često nemaju nikoga kome bi to priznali. Umjesto toga, povlače se, gube se u poslu, u alkoholu, u ljutnji.

Dakle, muška emocionalna nepismenost nije problem samo za njih. Ona ima domino efekt na sve odnose u njihovim životima.

Kako slomiti tišinu (prije nego što ona slomi njih)?

Rješenje nije jednostavno jer se ne radi o pojedincima, već o kolektivnoj kulturi koja desetljećima muškarcima govori da su emocije neprijatelj. Ali male promjene, ako se odlučimo implementirati ih, mogu zaista napraviti ogromnu razliku. 

Evo nekoliko načina kako se izvući iz ralja tišine:

• Prestanimo slaviti emotivnu distanciranost. Muškarac koji ne pokazuje osjećaje nije jak – on je izgubljen. Normalizirajmo ideju da je ranjivost jednako vrijedna kao i otpornost.
• Govorimo otvoreno o mentalnom zdravlju. Ako muškarac ne zna da je normalno osjećati se slomljeno, nikada neće znati ni kako se popraviti.
• Podržimo ih kad progovore. Ismijavanje muškaraca koji izražavaju emocije samo gura problem dublje. Ako želimo promjenu, moramo pokazati da slušamo – bez predrasuda i bez osuđivanja.

Naučimo ih pričati (i slušati)

Ne, nitko ne očekuje da muškarci odjednom postanu pjesnici vlastitih emocija ili da dijele javno svoje najdublje misli. Ali ono što možemo (i moramo) napraviti je skinuti stigmu s emocionalne inteligencije.

Terapija ne bi trebala biti tabu. Razgovor o emocijama ne bi trebao biti znak slabosti. I rečenica „Ne osjećam se dobro“ ne bi trebala biti izgovorena tek kad stvari postanu nepovratno loše.

Kultura muške šutnje predugo je stvarana da bi nestala preko noći, ali ako želimo zdravije veze, sretnije obitelji i manje izgubljenih života, vrijeme je da prestanemo romantizirati muškarce koji sve drže u sebi. Jer to nije snaga. To je put u tiho (samo)uništenje.

Rješenje nije jednostavno, ali je moguće. Počinje od toga da prestanemo podrazumijevati da će muškarci sami doći do točke gdje im je pomoć potrebna. Počinje od toga da ih pitamo „Kako si?“ i da stvarno želimo čuti odgovor. Počinje od toga da se maknemo od kulture „Snađi se sam“ i krenemo prema kulturi „Nisi sam“.

Možda muškarci još uvijek nisu spremni progovoriti. Ali vrijeme je da ih netko potakne i nauči kako to činiti.

Izvor naslovne fotografije: Pexels