Rad od kuće zvuči kao san dok ne shvatiš da tvoj dom sad mora biti i ured, i vrtić, i igralište, skladište... i mjesto gdje se pokušavaš oporaviti od svega toga.

Nema zida koji ne čuje

Nema pauze između uloga; samo prelazak iz jedne u drugu, ponekad bez da ustaneš sa stolice. Jednog trenutka prezentiraš projekt klijentu, a već sljedećeg odgovaraš djetetu na “mama, idemo se igrati”, dok ti u pozadini Outlook javlja da ti za tri minute počinje novi sastanak.

I onda se pitaš – je li to prostor koji te podržava ili prostor koji te melje? Jer nije stvar samo u zidovima i namještaju. Stvar je u tome kako ti zidovi dišu s tobom. Ili, da budemo realni, kako ti dopuštaju da dišeš usred svega toga.

Granice na papiru, ali ne i u prostoru

Svi pričaju o “balansu” – kao da je to neka formula koju jednom izračunaš i miran si do kraja godine. Istina je da balans izmiče čim ti na radnom stolu osvane hrpa školskih papira, a u pozadini se čuje perilica rublja koja ti, kao loš menadžer, uvijek nađe još jedan “hitni zadatak”.

Ako prostor nije postavljen tako da ti daje predah, postaješ zatočenik vlastitog doma. I ne, ne pomaže ni “savršeni” stol ako taj stol dijeliš s LEGO kockama i nekim likovnim projektom koji se suši na istom prostoru gdje ti stoje papiri za potpisivanje. Balans nije estetika – balans je kad ne moraš micati laptop da bi netko mogao ručati.

Kad prostor radi protiv tebe

Postoje kućni uredi koji izgledaju kao da su s Pinteresta i postoje oni stvarni – gdje se računi guraju ispod tipkovnice jer dolazi novi poziv, a kava se hladi jer si usred rečenice prekinut pitanjem možeš li “samo na brzinu” nešto napraviti. Ako ti prostor ne nudi bijeg, makar na deset minuta, onda si stalno “na poslu”. I nema te mindfulness aplikacije koja će ti pomoći ako ti je jedini “mirni kut” zapravo hodnik između kupaonice i spavaće. Ili ormar, pod uvjetom da je dovoljno velik.

Dom koji zna kad stati

Kad si i poduzetnik i roditelj, dom više nije samo adresa. On je tvoj poslovni partner, tvoj logističar i tvoj psiholog. On mora znati kad ti treba fokus, a kad ti treba tišina koja nije prekidana notifikacijama. A to se ne postiže slučajno. To znači da svjesno biraš gdje ćeš raditi, gdje ćeš se odmarati i gdje ćeš pustiti da sve ide svojim tokom.

I možda se taj “savršeni balans” nikad ne dogodi u obliku koji vidiš na društvenim mrežama. Možda ćeš uvijek imati ladicu koja ne zatvara kako treba i kut sobe koji te živcira. Ali ako dom prestane biti izvor konstantnog “trebalo bi” i postane mjesto gdje možeš udahnuti – onda si, unatoč svemu, sklopio najbolji mogući dogovor sa sobom. 

Jer kad se zatvore vrata, dom je sve ono što ti dopušta da se osjećaš kao ti, čak i kad si danas bio sve – i roditelj, i šef, i kolega, i netko tko se pravio da zna popraviti printer. 

Izvor naslovne fotografije: