Neki ljudi čuvaju fotografije, drugi poruke, treći komade namještaja. Oni tvrde da je stolica samo stolica, a ormar samo ormar, ali svi u suštini znamo da to nije istina. 

Namještaj tako postaje tihi svjedok naših života, svjedok selidbi koje su bile bijeg ili novi početak, odnosa koji su trajali ili se raspali, rastanaka u kojima nismo imali snage izgovoriti sve što smo htjeli.

Namještaj kao mapa naših identiteta

U tom kontektu, psiholozi sve češće govore o fenomenu prostorne autobiografije, odnosno načinu na koji prostor reflektira unutarnji svijet pojedinca. 

Ljudi ne biraju stolice slučajno. Ni boju zidova. Ni način na koji postavljaju stol. Način na koji se okružujemo stvarima često odražava fazu u kojoj jesmo: minimalistički periodi nakon prekida, boje kad pronađemo mir, vintage kad nam treba nostalgija i beton kad želimo kontrolu.

Na kraju dana, naš dom je naš dnevnik. Samo što ga ne pišemo tintom nego tkaninom, teksturom i svjetlom.

Selidbe i kartonske kutije 

Svaka selidba je mali emocionalni potres. Sve što posjeduješ odjednom stane u kutije, a svaka kutija nosi sloj tvoje prošlosti. Za nekoga su to šalice iz prve garsonijere, za nekoga kuharice koje nikad nismo otvorili i slično.

Selidbe nas tjeraju na suočavanje s viškom, s promjenama, s vlastitim verzijama koje smo prerasli. I uvijek postoji taj trenutak kad nešto odbijamo spakirati, kao što je primjerice stol koji ne ide uz novi prostor, ali ide uz nas.

Antropolozi često kažu da materijalna kultura čuva identitet. Dakle, naš namještaj nije samo funkcionalan, on je produžetak biografije. Zato nije čudno da sve više dizajnera interijera govori o emocionalnom dizajnu prostora, odnosno konceptu koji stavlja osjećaje, uspomene i osobnu priču ispred estetike.

Zato ne čudi da su posljednjih godina u porastu i tzv. healing interiors, prostori dizajnirani da pomognu u emocionalnom oporavku. Neki mijenjaju boju zidova nakon prekida jer više ne podnose nijansu koja ih podsjeća na zajednički život. Drugi kupuju biljke jer im trebaju živa bića koja rastu.

Promjena interijera postaje terapijski čin i način da kažete: ovo je novi prostor i nova ja.

Kad se rastaješ, činiš to i s čovjekom i s komodom

Rastanci nisu samo s ljudima. Rastanci su i s prostorima. Onaj trenutak kad zadnji put zatvoriš vrata stana u kojem si preživjela desetljeće, kad pogledaš zidove koji su upili tvoje smijehove i tugu.

Ostavljanje komada namještaja iza sebe može biti bolnije od same selidbe. Jer znaš da neće sve stati u novi život. Ali možda i ne mora.
Možda je upravo vrijeme da shvatimo da su neki stolovi, baš kao i neki odnosi, imali svoju funkciju. Da su bili to što su trebali biti.
Da ne moraš sve sa sobom vući, da bi nešto u sebi zadržala.

Dom kao ogledalo emocionalne faze

Pogledaj svoj dom sada. Kakav je? Je li minimalistički ili pretrpan?
Zatvoren ili otvoren? Jesi li promijenila raspored namještaja nakon nekog većeg događaja u životu? Vjerojatno jesi - i to s razlogom.

Prostor odražava našu unutarnju dinamiku. Kad nam treba sigurnost, stvaramo gnijezdo. Kad tražimo slobodu, otvaramo prostor. Kad želimo početi ispočetka, biramo bijelo, svjetlo, novo.

Zanimljivo je da upravo u trenucima tranzicije žene češće mijenjaju interijer nego muškarci. Istraživanje Elle Decoration UK pokazalo je da 72 % žena redizajn doživljava kao osobni reset, dok ga muškarci percipiraju kao praktičnu nužnost. Drugim riječima, žene redizajnom iscjeljuju, a muškarci popravljaju.

Postoje kauči koji su preživjeli više emocionalnih potresa nego što bi ijedan komad tkanine i spužve trebao. Kauči koji su svjedočili zagrljajima, pasivnoj agresiji, Netflix maratonima i neizgovorenim rastancima. Na njima su se hranili odnosi, rađale odluke, lomile tišine.
Ako malo bolje razmislite, možda je vaš kauč jedini svjedok koji zna sve o vama.

Na kraju dana, ono što zovemo domom nije samo mjesto, nego osjećaj.
I baš kao što ne možete prenijeti emocije u kutiji, ne možete ni sebe preseliti bez da dio starog ostavite iza.

Namještaj, zidovi, mirisi - svi oni čuvaju naše verzije koje smo prerasli.
Možda je upravo to razlog zašto ne bacamo stari stolac, iako više ne paše uz novi stan, jer nas podsjeća da smo jednom sjedili negdje gdje smo se osjećali sigurno.

Dom nije samo adresa. To je emocionalni arhiv našeg rasta. A svaki novi prostor samo je sljedeće poglavlje u knjizi koju pišemo.

Izvor naslovne fotografije: Pexels