Sve što pišem ovdje, pišem iz osobnog iskustva i to su moja mala mišljenja koja će, nadam se, makar nekoga inspirirati ili potaknuti.

Kako dalje kada se pojave teške životne prepreke

Moja Marija me upitala kako da ide naprijed u životu kad je suočena s nepremostivim i gadnim preprekama. To pitanje duboko vibrira u meni jer sama hodam u takvim štiklama, a sada tenisicama sve više, hvala Bogu. Čini mi se da je tako cijeli moj život, o čemu sam pisala i u svojoj prvoj kolumni.

Tješim se da je to za svemir ništa ili jako malo, kao i moje godine, pa sam i po toj teoriji mlada zauvijek, baš me briga. Kao i mnogi od vas borim se, vodim bitke, gubim bitke, odustajem, pobjeđujem… Ima svega, ali ja sam našla utjehu u gymu. Tamo sam naučila lekciju kako bol pretvoriti i materijalizirati u snagu i to je lekcija koju želim prenijeti svim ženama koje se suočavaju sa životnim problemima za koje misliš da će te pokopati i da ih nikad nećeš prevazići. Ja sam sama sebi mađioničar i pretvaram stres, tugu i bol sa svakim ponavljanjem u snagu.

Život nas testira

Život nas testira na neke nama nerazumljive načine, bez obzira na veličinu. Uvijek ima nekog stresa i patnje, a mi to pokušavamo nekako usmjeriti, srediti se ili ne srediti se, pa ostati i cmoljiti nad svojom sudbinom samima sebi i drugima, svaki dan i svaki sat, propadajući i tonući sve dublje u ponore naše tamne strane duše. 

Mislim da kad tako potoneš čeka te dupli posao da se iskopaš van i kreneš u bitku za svoj život i svoju sreću, postaješ kao narkoman koji treba drogu i mijenja svoju ličnost, samo ovdje trebaš patnju za hranu umjesto droge. Osim toga, osobnost se isto mijenja uslijed kemijskih procesa koje izaziva takvo stanje. Znanstveno je dokazano da od tjeskobe pati srce i nastaju neki novi kemijski procesi u mozgu, ali o tome ću drugom prilikom kada ću pisati o treninzima snage.

Eto, pa ti sad biraj što ćeš kad ti se tako nešto dogodi u životu. Hoćeš li gore ili dolje. Lakše je odustati kad stvari postanu teške nego ići u pobjedu u trenutku kad ti mozak i tijelo vrište i mole te da staneš. Svaki taj težak trenutak mi je kao uteg koji sam već dizala prije i sad mogu još teži, ponovo i ponovo, ja idem i idem… I tako opet ispočetka.

Spas u teretani

Evo sad jednog kratkog primjera iz gyma. Molim da ne radite same odmah s tolikom težinom ili se prije savjetujte s psihijatrom, ja nažalost ili sreću nisam, budem jednom.

I tako nakon što sam izašla iz bolnice ispunila me lava boli, nisam znala gdje ću, kaj ću, gdje da se sakrijem… Trebala sam se hitno na miru posložiti, nema se vremena za kukanje i cmoljenje, budem to kad budem imala vremena. Idem ja u gym, ali ne mogu baš sad u ovakvom krhkom mentalnom staanju u običan gym gdje će me možda ispitivati, gledati… Ne, ne. Odem ja u gym gdje treniraju naši branitelji. Oni su i tako većinom kao i ja, puni trauma, oni će razumjeti moju unutarnju borbu koju vodim u tišini svoje duše, oni me neće pitati za suze, oni će to jednostavno razumjeti. Tako je i bilo.

Počela sam trenirati. Stavljala sam sve više i više, sve teže i teže ploče i sa svakim kilogramom moj strah je bio manji, a ja jača. Nisam brojala, nego sam kroz suze koje su se slijevale kao rijeka, samo sam ponavljala, mogu ja to, ja to mogu. Okej Bože, samo dodaj, mogu ja to… Naljutio me, a intenzitet mojih emocija podigao je moju snagu. Osjećala sam se u tom momentu nezaustavljivo, nepobjedivo, mozak mi je kuhao od sile koju sam osjećala, jača sam od svega, od planine, svijeta, neba… Skoro pa nisam izašla na ulicu i počela dizati i bacati aute, toliko sam se napunila.

Izgubljena u svom treningu, mantri, suzama, u jednom trenutku sam se okrenula i iza sebe ugledala malu grupu muškaraca koji bulje u mene, neki su i snimali. Ja sam radila čučanj s 185 kg na leđima (smijeh). Evo za primjer, državna prvakinja s 35 plus čučnula je sa 126 kg za zlatnu medalju, danas su meni to serije ponavljanja u treningu. Tada sam to napravila s 185 kg i nikada više nisam ni probala.

Naravno, dečki koji su to gledali bili su bez riječi, njihove impresije na licu sve su govorile. To je bio moment koji me obuzeo i kada sam znala da ćemo dobiti bitku, tada sam shvatila što je prava moć uma i moć majčinske ljubavi. Okrenula sam svoju ogromnu bol u svoju moć, snaga je u meni, postala je nezaustavljivi dio i to forever and ever.

Snažnija si nego što misliš

Ovo me je naučilo da smo snažniji nego što ikada možemo zamisliti. Naučilo me o snazi ljubavi, davanju sebe drugome, upornosti, za Tonija sve, to je život, to je snaga koju samo majka može osjećati, blagoslov.

Nadam se da sam vam, drage moje mamagerice, ovom pričom bar malo pomogla. Bez obzira da li plešete, boksate, trčite, planinarite, idete na jogu, plivanje ili kao ja dižete utege – najvažniji ključ za uspjeh je da je to ono što vas veseli i čini vas da se osjećate moćno i nezaustavljivo. Pustite da svaki trening na koji odete bude slava tvom neslomljivom duhu.

Molim vas za podršku jedna drugoj i sebi. Odradite danas 500 čučnjeva. Lagano kroz 24 sata, može i običan čučanj, može i sa sjedenjem i dizanjem sa stolice. Sjetite se problema i neće više izgledati tako puno.

Sve vas voli vaš mamager s mišićima,

Vaša Jelena

Izvor naslovne fotografije: Jelena Sremić Lulić // Privatna arhiva