U intervjuu koji slijedi, Katarina nam otkriva što ju je potaknulo da napravi nešto što nitko drugi nije pokušao, kako je izgradila Weekend Outdoor Festival koji diše istim ritmom kao ona i zašto vjeruje da će outdoor turizam biti temelj budućeg razvoja Hrvatske. Govori bez filtera, iskreno i strastveno. Ona je žena koja, ne samo da osjeća prirodu, već s njom surađuje – i stvara platformu u kojoj svi, od lokalnih obrtnika do svjetskih putnika, nalaze mjesto i svrhu.

Zato zaboravite sve što ste mislili da znate o festivalima. Ovo nije bio samo još jedan festivalski vikend, nego svijet Katarine Dobrić Dabić u kojem outdoor nije samo aktivnost, nego identitet.

M: Katarina, sjećaš li se trenutka kada se rodila ideja za WOF? Kako je sve to krenulo i što je bila tvoja glavna motivacija da se upustiš u stvaranje jedne ovakve priče?Kako si prepoznala potrebu za ovakvim događajem? 

K: U turizmu moraš imati viziju, a vizija ne dolazi sama od sebe. Ona se gradi iz dana u dan, kroz osluškivanje tržišta, prepoznavanje novih trendova, kroz analizu, planiranje i realizaciju. 

Meni je od početka bilo važno ne zaboraviti ono što čini razliku: lokalne vrijednosti, ljude, prirodne ljepote i osobni pristup. Održivi turizam za mene nikad nije bio samo fraza, nego temelj svake ideje. Vodila sam se jednostavnim, ali snažnim načelima: čuvaj lokalno, promiči domaće, budi originalan i pružaj izvrsnost. 

Kad radiš iz takve inspiracije, događaju se čuda. Tako je nastao i Weekend Outdoor Festival. Željela sam stvoriti mjesto gdje će se na jednom prostoru okupiti brojne aktivnosti i sadržaji – za goste, ali i za lokalnu zajednicu. Festival je isprva zamišljen kao događaj koji će promovirati sport i outdoor ponudu u Istri, no već prve godine pokazao je ogroman potencijal – ne samo lokalni, nego i međunarodni. Velik odaziv već na prvom festivalu bio je jasan znak koliko je takav događaj nedostajao Istri i Hrvatskoj. 

M: Kako su tvoje vrijednosti i životna filozofija utjecale na koncept WOF-a?

K: Moja filozofija života temelji se na emociji, iskrenosti, originalnosti i istraživanju novih granica. Volim se baviti stvarima koje do sada još nitko nije radio. Izazov ili ludost? Za sada volim reći da sam uspješna u oboje (smijeh). 

Vjerujem da su najvrijednije stvari u životu one koje radimo s punim srcem i s jasnom svrhom. Uvijek sam birala puteve koji nisu utabani, čak i kad su me drugi gledali s predrasudama. Umjesto da igram na sigurno, volim preispitivati granice… I tako je nastao WOF – ne kao još jedan festival, nego kao živi prostor za predstavljanje istarske outdoor scene, povezivanje, suradnju i dobru energiju. 

Taj projekt je doslovno produžetak mene – i po tempu, i po vrijednostima. Dodatno, željela sam predstaviti svijetu bogatu outdoor ponudu Istre, ljudi koji outdoor turizam žive iz ljubavi, strasti i uvjerenja. Istra nosi titulu Europske regije sporta 2025, ima vrhunsku outdoor ponudu, profesionalnu opremu i snažnu viziju – viziju održivog, autentičnog i premium turizma budućnosti. Vjerovala sam da takva priča zaslužuje pozornicu, a WOF je postao upravo to – platforma na kojoj se zajednički rast, vrijednosti i entuzijazam pretvaraju u stvarno iskustvo. 

M: Što si željela postići kad si stvarala festival? Koji je bio veći cilj iza svega i što je za tebe najvažnije za istaknuti o festivalu?

K: Od samog početka ideja nije bila samo organizirati događaj – htjela sam stvoriti platformu koja okuplja vrhunske ljude iz outdoor svijeta, prostor u kojem se može pokazati snaga kvalitetne ponude u hrvatskom aktivnom turizmu. 

WOF je mjesto gdje se susreću sport, priroda, strast, glazba, znanje i najvažnije zajedništvo. Kad sam razmišljala o konceptu, najvažnije mi je bilo da iza svakog programa stoje ljudi koji to zaista žive i da publika osjeti tu energiju. U konačnici, želim da WOF bude platforma za promociju kvalitetnih ideja i održivog pristupa životu.

M: Što te najviše inspirira u poslovanju, ali i u životu?

K: Definitivno glazba i sport. Oni su moja baza, moj reset. Sport me naučio disciplini, organizaciji i fokusu – a glazba mi pomaže zadržati emociju i povezanost s ljudima. Taj spoj mi je ključan u svemu što radim. Kad god sam u nekom poslovnom kaosu, dovoljno je otići na trening, staviti slušalice, pustiti nešto što me nosi i sve dođe na svoje mjesto. Inspiraciju pronalazim i u ljudima koji se ne boje mijenjati stvari, koji ostaju svoji unatoč pritiscima okoline – volim taj buntovni, ali konstruktivni duh. I nedvojbeno -  priroda, more, miris šume, tišina... To je prostor u kojem se sve iznutra posloži. 

M: Koji je bio najizazovniji trenutak na tvojoj WOF-poduzetničkoj stazi?

K: Izazova je bilo više nego što mogu izbrojati – od logistike, do vremenskih nepogoda, do sitnica koje izvana možda nitko ne vidi, ali iznutra mogu poremetiti cjelokupnu organizaciju. 

Ipak, najveći izazov mi je uvijek isti: da sve bude onako kako sam zamislila. A budući sam po prirodi perfekcionist, to je ogroman teret. Na svakom svom projektu želim da svi koji sudjeluju, na bilo koji način, osjete da se netko iza kulisa brine o njima i da se iznimno potrudio ponuditi vrhunsku uslugu. Da ništa nije slučajno, da sve ima svoju svrhu i da sve teče glatko. 

Najveći izazovi zapravo nisu tehnički, nego mentalni. Kako ostati pribran, sabran i pozitivan kad ti se čini da svijet ubrzava svake sekunde? Tad si ponovim ono što je Benigni rekao: "La vita è bella." I udahnem dublje. I idem dalje.

M: Jesi li ikada poželjela odustati? Što te tada zadržalo?

K: Jesam, iskreno. I to više puta. U trenucima kad te sustigne umor, kad ti nitko ne odgovori na mail, kad padne kiša uoči festivala ili kad baš ništa ne ide po planu – tada dođe i taj unutarnji glas koji ti šapće: Zar ti ovo stvarno treba? Ali jednako brzo se pojavi i onaj drugi glas – onaj koji zna zašto si krenula i kaže: There's no better business than show business (smijeh). 

Zadrži me vizija, zadrže me ljudi koji vjeruju u mene i moju ideju i naravno, ta duboka unutarnja vatra koju imam otkako znam za sebe. Naučila sam s vremenom kako u takvim trenucima stati, duboko udahnuti, presložiti prioritete i krenuti dalje – još jače.

M: Kako se nosiš s očekivanjima drugih, a kako sa svojim unutarnjim pritiskom?

K: Očekivanja drugih su uvijek prisutna, pogotovo kad jednom postaviš ljestvicu visoko. No, istina je da sam si ja sama najveći kritičar. Često sam ja ta koja od sebe traži više nego itko drugi. Naučila sam razlikovati konstruktivnu kritiku od one koja ne pomaže i radim na tome da se ne iscrpljujem pokušavajući zadovoljiti sve. Fokusiram se na ono što je meni važno i na ono što festival čini autentičnim. Kad znam da sam dala sve od sebe, da je tim odradio lavovski posao, da smo izgradili nešto vrijedno – tada su očekivanja zapravo samo poticaj da budemo još bolji.

M: Što si o sebi naučila kroz izazove organizacije festivala i kao žena u event industriji?

K: Naučila sam da je izdržljivost vrlina. Da mogu podnijeti puno više nego što sam mislila i da nije slabost tražiti pomoć. Kao žena u event industriji često moraš dokazivati da znaš, da možeš, da nisi tu samo zato što „lijepo pričaš ili dobro izgledaš“. 

S godinama sam stekla autoritet, ali nikada nisam izgubila empatiju. Organizacija festivala me naučila i kako voditi tim, kako donositi brze odluke, kako ostati smirena pod pritiskom i najvažnije, kako zadržati ljudskost u poslu. Najponosnija sam na to što sam uspjela stvoriti festival s dušom, u kojem mi se javljaju i volonteri jer osjećaju da su dio nečega velikog.

M: Imaš li neki poslovni “fail” koji ti je postao najbolja lekcija?

K: Naravno! Mislim da je ona poslovica „pametan uči na tuđim greškama“ zaista samo fraza. Iako u poslu svi volimo pričati o uspjesima, istina je da se najviše nauči upravo iz onih situacija koje nisu išle po planu. 

Imala sam nekoliko poštenih „failova“, ali ne volim ih gledati kao promašaje, već više kao lekcije koje su mi bile nužne da bih postala bolji lider, bolji organizator, bolji čovjek. 

Jedan od izazova bio je loše tempiranje kad se jednostavno previše toga dogodi u prekratkom roku i shvatiš da ne možeš sve stići, čak ni uz najbolju volju. Danas puno bolje balansiram i realnije postavljam ciljeve. Naučila sam reći „ne“ kad treba, delegirati i što je najvažnije, prihvatiti da nije svaki korak savršen, ali svaki vodi naprijed.

M: Jesi li tip liderice koja delegira ili radije sve drži pod kontrolom?

K: Iskreno, na početku sam bila totalni control freak. Sve sam morala znati, sve sam htjela vidjeti, sve sam željela osobno potvrditi. No, s vremenom i iskustvom sam naučila koliko je važno imati povjerenje u ljude oko sebe.

Danas sam ponosna što imam tim ljudi s kojima ne samo da radim, nego i stvaram neke nove priče, pa tako i festival. Delegiranje mi više nije znak slabosti, već pametnog vođenja jer ako stalno rješavaš sitnice, nemaš prostora za strateško razmišljanje ni za razvoj. Volim kad netko iz mog tima dođe s idejom koju ja nikada ne bih sama smislila - to je dokaz da smo kao tim zreli i da rastemo zajedno.

M: Imaš li neke svoje rituale koji ti pomažu da se prizemljiš kad sve “gori”?

K: Imam ih nekoliko i držim ih se kao svetinje jer bez njih bih vjerojatno izgorjela. Rana jutra su moj prostor tišine, vrijeme kad svijet još spava, a ja mogu na miru popiti kavu i razmišljati o danu. 

Trening mi je neizostavan, ne samo zbog fizičkog zdravlja, nego zato što mi pomaže očistiti glavu, osloboditi stres i dobiti novu dozu fokusa. Kad dan započnem s ekipom iz moje omiljene teretane - sport studio Tadić, već tada osjećam da ništa ne može poći po zlu. Ako još ulovim vrijeme za skok u more, osjećam se kao pobjednik. 

M: Što tvoji najbliži misle o tvom WOF putovanju – jesu li ti kritika ili navijači?

K: Na početku su bili navijači, ali oprezni, nije im bilo potpuno jasno što zapravo radim, pogotovo jer to nije bio neki klasičan poslovni model. No s vremenom su vidjeli koliko truda, emocije i konkretnih rezultata stoji iza WOF-a i postali su moji najveći saveznici. 

Moja obitelj, prijatelji, suradnici – svi oni su moja ogromna podrška,  strastveni navijači i kritičari kad treba. Oni su moj reality check, ali i emocionalna podrška. Bez njih, sve bi ovo bilo puno teže, možda čak i nemoguće. Beskrajno sam im zahvalna upravo na toj snazi, podršci i zajedništvu. 

M: Imaš li savjet za žene koje sanjaju imati „nešto svoje”, ali se boje krenuti?

K: Rekla bih im da svakako poslušaju taj mali unutarnji glas koji im šapće - Možeš ti to! Taj glas je tu s razlogom. 

Strah je prirodan, ali nije razlog za odustajanje – zapravo, često je znak da ste na pragu nečeg velikog. Žene često čekaju idealno vrijeme, bolje okolnosti, više sigurnosti… Istina je da takvo savršeno vrijeme ne postoji. Kad krenete, stvari se poslože. Važno je pričati o svojim idejama, dijeliti ih s drugima – jer upravo tako dolazimo do podrške, novih uvida, pa i do odvažnosti i hrabrosti koju je netko odavno vidio u nama. 

Ako radiš nešto što voliš, onda to nije mantra “ti protiv svijeta”, nego “ti sa svijetom koji si na putu osvojiti”.

M: Što bi voljela da svaki posjetitelj osjeti kad ode s WOF-a?

K: Voljela bih da osjete da su na pravom mjestu – mjestu koje ih je inspiriralo, oduševilo i ispunilo. Da osjete energiju zajedništva, prirode, pokreta, znanja i zabave. Da ponesu kući neku novu suradnju, novi pogled na život, novu ideju, ideju za business. Da osjete kako je moguće živjeti zdravije, povezanije i autentičnije. Uživati u outdoor ponudi i okušati se u nekom novom sportu. 

Voljela bi da se požele vratiti, ne samo zbog sadržaja, nego i zbog osjećaja. Ako se netko s WOF-a vrati doma sa osmijehom na licu, pozitivnim umorom u tijelu i punim srcem – onda znam da smo napravili nešto što vrijedi.

M: Kako festival doprinosi lokalnoj ekonomiji, zajednici i turizmu? Koliko ti je važno da Istra ostane „srce“ festivala?

K: WOF je od početka osmišljen kao dodatna vrijednost za lokalnu zajednicu, posebno u predsezoni kad svi traže dodatne motive za dolazak. Naši izlagači su često mali poduzetnici, obrtnici, sportaši – ljudi koji daju dušu turizmu, ali ih se rijetko ističe. Festival im daje platformu da se predstave, umreže, rastu... 

Osim toga, kroz edukacije, panele i sportska natjecanja stvaramo novu vrstu turizma – onu koja povezuje zdravlje, prirodu, adrenalinsko iskustvo, inovaciju i održivost. 

Istra je idealna za velike sportske outdoor priče. WOF je u Istri pronašao svoj dom i ne vidim razlog da tražimo sreću drugdje… Pozivamo sve da nam dođu jer: „U Istri je lipo biti i živiti, zato neka nam dura!“

M: Kako vidiš WOF za pet godina? Postoji li neka “velika slika” koju gradiš?

K: Apsolutno. WOF je već sada više od festivala, to je pokret, platforma, mreža ljudi koji dijele iste vrijednosti. Za pet godina voljela bih da WOF preraste svoje vikend okvire i postane mjesec outdoor događanja diljem Hrvatske, od istoka do juga, koji će povezivati tematske manifestacije. 

WOF je festival svih nas, outdoor ponude, sporta, zabave i networkinga. Želim da nas prepoznaju kao zemlju outdoor festivala – mjesto kamo ljudi iz cijelog svijeta dolaze zbog jedinstvenog doživljaja koji spaja prirodu, pokret i emociju, posebice u ovoj godini kada je Istra proglašena europskom regijom sporta. 

Dodatno, voljela bih razviti WOF kao edukacijsku platformu – za mlade, za žene u poduzetništvu, za sve koji žele spojiti svoj lifestyle s poslovnim mogućnostima. WOF nije samo odredište, nego tek početak putovanja prema nečem puno većem.

M: I za kraj – da se možeš vratiti na početak svog poduzetničkog puta, koju poruku bi si poslala?

K: Rekla bih si: “Vjeruj, bit će teško, ali bit će vrijedno.” 

U tom trenutku, kao mlada poduzetnica, nisam mogla znati koliko će biti izazova, ali ni koliko ću toga izgraditi u sebi i oko sebe. Možda bih si rekla i da više slušam intuiciju, da manje sumnjam u svoje ideje i da ne čekam savršen trenutak. 

Ipak, vjerujem da ništa nije slučajno, sve me danas dovelo ovdje. Vjerujem da još nisam dosegla svoj puni potencijal, no osjećam da sam na pravom putu i da ono najljepše tek dolazi…

Izvor naslovne fotografije: Katarina Dobrić Dabić // Foto: Rajna Raguž