Iza svake priče o rastu, brojkama i uspjehu, stoji ono o čemu se rjeđe govori naglas: koliko te koštalo da dođeš tamo, koliko si puta rekao “da” kad si trebao “ne” i jesi li u cijelom procesu uspio sačuvati sebe.

U razgovoru s Martinom Krajinović Gulsun pričamo o ambiciji koja te diže kad si na rubu, ali i granicama koje učiš tek kasnije. O mitu “radim ono što volim” i svemu što dolazi u paketu s tim. O uspjehu, ali i o onom trenutku kad prestaneš juriti pod svaku cijenu i počneš birati održivost.

Martina je vlasnica Kallos lash akademije i studija i osnivačica Kallos Pro Lash Collection, profesionalnih proizvoda za ekstenzije trepavica i govori bez filtera, bez romantiziranja, samo realna slika businessa iznutra.

M: Je li danas teže izgraditi business ili sačuvati sebe dok ga gradiš?

MK: Ništa nije jednostavno i sve ima svoju težinu, ali mislim da je možda malo teže sačuvati sebe, mentalni mir, karakter i međuljudske odnose. Izgradnja businessa je dovoljno teška sama po sebi i vrlo često se ljudi “izgube” u toj cijeloj priči. Posao te preuzme, zapostaviš bliske ljude, a najviše neku brigu o sebi. Sve to jer konstantno juriš neki cilj i ne stigneš razmišljati o stvarima koje se dešavaju oko tebe. A vrijeme proleti u sekundi. Također, uspjeh mijenja karaktere jer ljudi vrlo brzo zaborave što tko su bili prije toga i o čemu su nekada sanjali. Uspjeh i novac donose puno lijepih stvari, ali potrebno je imati čvrst karakter da bi ga iskoristili kako treba.

M: Koliko uspjeha u businessu zapravo počiva na granicama, a ne na ambiciji?

MK: Oboje je jako bitno. Ambicija te gura naprijed, diže te ujutro iz kreveta sve one dane kada ti nije do života, kada si bolestan, umoran, pregorio. I mislim da je u nekim počecima vrlo važno biti svjestan da moraš konstantno “gristi” i biti spreman uloviti priliku kadgod se ona pojavi. Granice su luksuz koji si možeš priuštiti kada već ostvariš neke ciljeve i drugi te počnu promatrati kao “uspješnu” osobu. Kada si “mali” i nepoznat, postavljanje granica te definira kao bahatu osobu, nekoga tko misli da je bolji od ostalih jer ljudi razmišljaju na način “Tko je ona da meni postavlja uvjete i pravila. Ako neće biti po mom, ima drugih koji hoće”.

Kada izgradiš nešto i nametneš se kao neki lider, onda se granice podrazumijevaju. Onda je normalno da postavljaš svoja pravila, da se drugi prilagođavaju tvojim uvjetima i da biraš što i kako ćeš. Takvo je društvo i mentalitet, teško je to promijeniti. U svojim počecima, radila sam sve, bilo kada, bilo gdje, najvažnije je bilo da nikoga ne odbiješ. Danas, puno češće kažem “ne” jer jedino tako mogu sačuvati sebe od burnouta i nezdravih poslovnih odluka. 

M: Je li “radim ono što volim” iskrena rečenica ili luksuz koji dolazi tek kasnije?

MK: Iskreno, ovo je najveći klišej. Da, dok radiš ono što voliš, sve je ljepše. Ali da bi dugo i uspješno radio svoj dream job radiš sve one stvari koje mrziš i od kojih te boli želudac. Nitko nije došao do luksuza da radi svoj omiljeni posao tako što je samo to radio i uživao. Baviš se papirima, administracijom, financijama, lošim i nepoštenim ljudima, državom, društvenim mrežama, marketingom. Istovremeno si i psihijatar i čistačica. Vodiš neke od najneugodnijih razgovora koje bi rado prebacio na druge. Radiš cijele dane jer nemaš radno vrijeme(ako si solo poduzetnik)

I da… tek kada prođu neke godine, stvoriš stabilan posao, imaš strukturu i ljude … možda tek tada možeš reći da radiš ono što voliš. Ali svakako, da ne voliš to što radiš, ne bi ni dogurao tako daleko jer mora postojati NEŠTO što te motivira. 

M: Postoji li cijena uspjeha o kojoj se ne govori dovoljno glasno?

MK: Možda upravo ono što si me pitala u prvom pitanju - Jesi li uspio sačuvati sebe i ono što voliš ili si morao žrtvovati sve oko sebe da bi postao “uspješan”. 

M: Što ti danas više znači: rast ili održivost?

MK: Ja sam definitivno za održivost. Danas je neke ludo vrijeme, sve je dostupno, sve je vidljivo, društvene mreže te mogu lansirati u nebesa u samo par klikova. Ali treba imati plan, strategiju, kvalitetu i znanje da ostaneš održiv i konkurentan. Treba mudro dozirati prisutnost i ono što nudiš, graditi čvrste temelje i ne uspoređivati se sa drugima. Svaki proizvod koji izbacim u prodaju prolazi kroz hrpu testiranja i ispitivanja kvalitete. Uvijek mora postojati dobar razlog za njega jer jedino tako mogu biti sigurna da će ga kupci prihvatiti, a oni su ti koji nas održavaju. Jer dok postoji potreba i potražnja za Kallos-om, toliko smo održivi. 

M: Kad pogledaš unatrag, što te više guralo - strah ili vizija?

MK: Ja sam tip osobe koja uvijek želi biti najbolja u svemu što radim. Vjerojatno mi je to ostalo iz dana kada sam se profesionalno bavila rukometom. Nikada nisam bila za onu “Važno je prisustvovati” kod mene je uvijek bilo “Pobjeda je cilj”.

Tako mogu reći da me uvijek gurala želja da pobjedim, tj. da napravim sve i dam najbolje od sebe da bih nešto postigla. A taj strah da neću biti dovoljno dobra me tjerao da ulažem u znanje i vještine, da se educiram i da iskorištavam sve prilike te da ulazim kroz svaka vrata koja mi se malo otvore. Vizija je došla kada sam primjetila da uz takav stav mogu ostvariti puno toga i da se ne smijem bojati svojih ideja.

M: Koliko si puta u karijeri rekla “da”, a trebala si reći “ne”?

MK: Nisam puno puta, ali su me neki krivi odgovori koštali važnih propuštenih prilika. Iako, sve se na kraju posložilo točno kako treba i ne žalim za tim situacijama. I dalje je konstantna borba između “trebam li” i “ne treba mi to”, ali danas definitivno puno češće govorim “ne”.

M: Što u businessu danas smatraš precijenjenim?

MK: Kratko i jasno: Precijenjeno je sve što izgleda impresivno izvana, a ne njeguje povjerenje iznutra. 

Business se gradi i on ovisi o potrošaču, tj korisniku. Uvijek treba staviti fokus na kvalitetu onoga što nudimo jer niti jedan savršeno estetski IG feed , luksuzna ambalaža ili influencer PR ne mogu pomoći ako nema zadovoljnog korisnika.

M: Je li uspjeh danas stvar rezultata ili percepcije?

MK: Oboje. Živimo u eri društvenih mreža i influencinga tako je da je percepcija primarna. Kultura se promijenila i vizualni podrazaji su izuzetno bitni. Ali konačni ishod se na kraju dana opet svodi na rezutat. 

Bilo da pričamo o proizvodima, usluga ili o pukoj percepciji uspjeha. Ako imate osobu koja na IG izgleda uspješno. Naslikava se i filtrira fotke tako da izgleda luksuzno. Gostuje na eventima. Promatrač bi zaključio: “Wow, ona je sigurno uspješna, sve tako lijepo izgleda”. A istu tu osobu stavi u prostoriju punu poduzetnika sa nekakvim poslovnim modelima - hoće li sada izgledati uspješno? Moglo bi se tu puno diskutirati. Svakako je zanimljivo gledati kako nam se društvo ponaša i kako se poslovni modeli s godinama mijenjaju.

M: Kako izgleda zrelost u businessu i dolazi li s godinama ili s padovima?

MK: Svaki pad i svaki rast donose zrelost jer se treba znati nositi i sa jednim i sa drugim. Ali godine i iskustvo su uvijek prednost jer nema te situacije koja će te iznenaditi kada imaš određeno iskustvo u nogama. 

Danas sam dovoljno zrela da znam reći “ne”. Da znam što želim i kako to ostvariti. Da sama krojim svoje vrijeme. Da imam luksuz uživanja u onome što sam stvorila. Da prepoznajem situacije koje nisu za mene i da se ne opterećujem tuđim uspjehom. Super je biti na tom levelu. Zapravo ti je lijepo i ne zamaraš se situacijama koje nisu u tvojoj kontroli.  

Izvor fotografija: Martina Kallos