Sve samohrane mame znaju da će prije ili kasnije doći ono pitanje koje nastoje što duže držati ispod površine. A ono, unatoč svemu, dolazi niotkuda, dok obavljate jutarnju higijenu ili usred kuhanja ručka i zatekne vas nespremne:
Možda ste se na to pitanje pripremali, možda ste se nadali da neće još doći, a možda ste ga se bojali kao najgore noćne more. Jer što reći, da bude istinito, a da ne zaboli i da dijete ne ponese teret koji ne bi smjelo nositi?
Odsutni očevi nisu novost, ali su i dalje tabu. Ponekad nestanu fizički, ponekad su tu, ali ih zapravo nema. Društvo voli upirati prstom pa će tako jedni reći da je to prokletstvo modernih vremena, drugi će tvrditi da su djeca bez očeva oštećena i zakinuta. No, može li dijete odrastati sretno i emocionalno stabilno čak iako tata nije prisutan? I kako uopće pričati o njemu, a da ne stvorimo još veću prazninu?
Ako mislite da postoji univerzalni odgovor, varate se. Ali postoje načini da dijete ne ostane zarobljeno između laži, gorčine i neizgovorenih istina. Ovaj tekst nije vodič s gotovim rješenjima jer nijedna obitelj nije ista. Ovdje progovaramo o tome kako balansirati između emocija, očekivanja i istine, kako biti iskren, a ne povrijediti dijete i kako od jedne od najtežih roditeljskih tema napraviti priliku za gradnju povjerenja, a ne za stvaranje još veće distance.
Balans između ružičastih naočala i mržnje
Roditeljstvo je, između ostaloga, umijeće balansiranja istine i zaštite. Kada pričamo o odsutnim očevima, taj balans postaje posebno težak. S jedne strane, tu je potreba da dijete zna istinu, s druge strah da mu ne srušimo svijet. No, istina će uvijek pronaći svoj put i protiv toga se ne možemo boriti. Djeca nisu naivni pasivni promatrači, već mali ljudi s nevjerojatnim radarima za sve ono što ostavimo neizgovoreno. Kad ih ostavimo u tišini i poluistinama, oni sami slažu svoj mozaik.
Dakle, kako onda pričati o tati koji nije tu, a da ne upadnemo u jednu od ove dvije zamke? Ključ je u neutralnosti. Zvuči dosadno i često naše vlastite emocije budu kamen spoticanja u dostizanju neutralnosti u ovom kontekstu, ali to je jedino ispravno. Djeca ne trebaju bajke, a ne trebaju ni dramu. Trebaju istinu prilagođenu njihovom uzrastu.
Trebalo bi reći nešto poput: „Tvoj tata nije ovdje jer je donio takvu odluku, ali to nije tvoja krivnja.“ Kratko, jasno i bez suvišnog tereta. Bez preuveličavanja njegove važnosti, ali i bez pokušaja negiranja njegovog postojanja. Djeca trebaju prostor u kojem će sami moći stvoriti osobno mišljenje, a ne da im serviramo idealizirane verzije ili otrovne narative.
Zaboravite na izgradnju iluzija
Mnogi roditelji biraju verziju istine koja izgleda poput mekog jastuka. Tata je „zauzet“, „radi daleko“, „možda će se javiti“. Takve izjave, iako dobronamjerne, ostavljaju dijete u stanju vječne neizvjesnosti, a neizvjesnost stvara nadu, često lažnu.
Umjesto toga, psiholozi preporučuju jednostavnu, ali jasnu verziju istine: „Tvoj tata trenutno nije dio našeg života.“ To je rečenica koja ostavlja prostor za daljnja objašnjenja, ali ne ulazi u opasnu zonu optuživanja.
Jer, koliko god bijes bio opravdan, dijete ne smije postati teren za razračunavanje vaših razmirica. Govoriti o ocu vašeg djeteta kao o „nezrelom“, „nesposobnom“ ili „sebičnom“ možda će vam donijeti kratkotrajno olakšanje, ali će i dugoročno ostaviti rane, kako za dijete, tako i za cijelu vašu obitelj. Treba imati na umu da će vaše dijete uvijek biti napola vi, a napola onaj drugi roditelj. Kad verbalno napadate oca, dijete može nesvjesno početi internalizirati poruku da nešto nije u redu i s njim samim.
Društveni mitovi o „pravim“ obiteljima
Društvo nije uvijek blagonaklono prema obiteljima koje ne prate klasičnu definiciju obitelji. U bajkama uvijek postoje i mama i tata, a ako ih nema, dijete je prikazano kao nesretno biće koje treba spasiti. No, što kad realnost ne slijedi takav scenarij? Djeca odrastaju u najrazličitijim obiteljskim modelima, a istraživanja pokazuju da ključ stabilnosti nije u prisutnosti oba roditelja, nego u osjećaju sigurnosti i ljubavi koje dijete dobiva.
Koliko puta ste čuli fraze poput: "Svako dijete treba mamu i tatu!" ili "Nedostatak oca/mame ostavit će trajne posljedice"? Iako je nesporno da roditeljska figura ima ogroman utjecaj na dijete, stvaranje mitova o "neizbježnoj tragediji" ako oba roditelja nisu prisutna samo doprinosi nepotrebnom sramu i stigmatizaciji djeteta. Djeca mogu rasti u zdravim okolinama s jednim roditeljem, bakom, djedom, pa i u istospolnim obiteljima, sve dok je god prisutna atmosfera u kojoj vladaju sigurnost, ljubav i razumijevanje.
Dakle, svakako je bolje imati stabilan jednoroditeljski dom, nego disfunkcionalnu obitelj ispunjenu svađama ili - još gore, neizgovorenim bolima.
Odsutni, ali prisutni – fenomen „duhovnog roditeljstva“
Postoji specifična kategorija roditelja koji su fizički odsutni, ali emocionalno i dalje prisutni u priči. Djeca često idealiziraju odsutne roditelje, pogotovo ako ne znaju puno o njima. Stvara se fantazija u kojoj je tata možda heroj koji se nije vratio s puta, netko tko ih sigurno voli, ali je spriječen biti kraj djeteta. No, kad dijete odraste i shvati da taj roditelj zapravo nije pokazivao interes, može doći do teških emocionalnih posljedica – od javljanja osjećaja napuštenosti, do problema s povjerenjem u odrasloj dobi.
Kako tome doskočiti? Uz otvorene razgovore koji postepeno otkrivaju istinu, bez šok terapija i dramatičnih otkrića. Dijete ima pravo znati, ali u dozi i obliku koji može podnijeti.
Isto tako važno je spomenuti još jedno bitno pitanje: ako otac nije tu, tko preuzima ulogu muškog uzora? Treba znati da dijete ne treba biološkog oca da bi imalo pozitivan primjer. Ne smijemo zaboraviti da su tu i djedovi, ujaci, učitelji, prijatelji obitelji… Znamo da to nije isto i da bilo koja muška figura nije zamjena za oca, ali svejedno može biti važan oslonac u formiranju identiteta.
Što kad se otac želi vratiti?
Ponekad, otac koji je nestao poželi ponovno ući u djetetov život. Ovdje ne postoji univerzalna formula jer puno ovisi o tome kako i zašto je otišao, kakav je njegov stav danas i kako će dijete reagirati. No, roditelj koji se vraća, ne može očekivati trenutni „reset“. Treba imati na umu da se povjerenje ne gradi instantno i ne dolazi s titulom „tata“. Treba biti spreman na proces u kojem dijete može pokazati ljutnju, zbunjenost ili čak odbijanje.
Majka u ovoj situaciji ima težak zadatak – omogućiti taj susret bez emocionalnog tereta prošlih povreda, ali i bez forsiranja odnosa. Ako se povratak događa, neka se događa u ritmu koji djetetu odgovara.
Svaka priča o odsutnom roditelju ima svoju nijansu, svoju bol i svoje izazove. Ono što ostaje univerzalno je potreba da se prema djetetu postupa s poštovanjem, da mu se daje istina koja nije okrutna, ali nije ni lažna.
Dijete kojem se ne laže i koje osjeća sigurnost u svom jednoroditeljskom domu ima jednake šanse za sreću i uspjeh kao bilo koje drugo. Jer obitelj nije definicija iz udžbenika – obitelj je ono što gradimo svakog dana, riječima, djelima i ljubavlju.
Izvor naslovne fotografije: Pexels
