Što ako ovaj Dan očeva ne bude samo dan zahvale, već i dan razgovora o važnim temama? Dan u kojem ne samo da slavimo očeve, nego i na glas priznamo izazove, teret i pritiske koje današnji muškarci nose u svojoj roditeljskoj ulozi. 

Jer biti tata danas nije isto kao prije 30 godina – i to je zapravo dobra vijest.

Što znači biti moderni tata?

Već smo pisali o odgovornom očinstvu i tome što danas uopće znači biti moderan i zaista prisutan otac. U tom kontekstu, spomenuli smo kako je u posljednjih nekoliko godina, tata koji aktivno sudjeluje u životu svoje djece postao gotovo trend. 

Na društvenim mrežama vidimo slike očeva koji vode kćeri na balet, kuhaju s djecom ili im pomažu s domaćim zadacima i to se slavi kao novi model u suvremenom očinstvu. 

Ali biti tata, pravi, prisutni tata, nije još jedan hashtag, nije nešto što možete staviti na pauzu kad kamera nije uključena ili kad dijete postane prezahtjevno. Biti tata znači preuzeti odgovornost koja nadilazi sve povremene trenutke i postaje svakodnevni odabir, način života koji zahtijeva vrijeme, energiju i posvećenost.

Biti prisutan tata ne znači jednostavno slijediti trend ili ispuniti očekivanja drugih. Radi se o stvarnom razumijevanju i želji da budemo podrška i primjer svojoj djeci. Biti prisutan tata u konačnici znači odgajati djecu koja će se osjećati sigurno, voljeno i sposobno suočiti se sa svijetom. 

Današnji tata, dakle, nije samo hranitelj - on je prisutan i ravnopravno sudjeluje u svemu. Mijenja pelene, ide na roditeljske sastanke, kuha, pegla i ostaje budan uz dijete s temperaturom. Današnji tata vodi dijete na trening, zna tko je Bluey, a tko Peppa Pig i pjeva uspavanke. On nije „pomoćni roditelj“ ili netko tko uskače pričuvati dijete kad mama ne može, nego je ravnopravan igrač u obiteljskom timu.

No, taj prijelaz iz zastarjele uloge hranitelja obitelji kojem je jedina uloga bila osigurati (financijsku) stabilnost obitelji i dalje traje. Društvo još uvijek šalje zbunjujuće poruke: „Budi čvrst i snažan, ali i emotivno dostupan. Radi prekovremeno da osiguraš obitelj, ali budi kod kuće da provodiš vrijeme s djecom.“ 

I tako dolazimo do tema o kojima se ne priča dovoljno glasno, poput mentalnog zdravlja očeva, tata na porodiljnom, muške postporođajne depresije i slično.

Muška postporođajna depresija

Koliko ste puta čuli priču o mami koja se bori s postporođajnom depresijom? S pravom - jer to je ozbiljan problem. Ali što je s tatama? Očevi koji se osjećaju emocionalno isključeno, koji ne znaju kako se povezati s djetetom ili koji se bore s nesigurnostima u vlastitoj roditeljskoj ulozi, obično sve to guraju pod tepih. Jer muškarci ne plaču, zar ne?

Ipak, u svemu tome, opet će rijetko koji priznati da se osjeća izgubljeno, preopterećeno ili, ne daj Bože, depresivno.

Da, dobro ste pročitali. Postoji i očinska postporođajna depresija. I uopće nije tako rijetka. Samo se o tome ne priča (dovoljno). Prema istraživanjima, 1 od 10 očeva doživljava simptome postporođajne depresije u prvoj godini djetetova života. No, dok žene o svojim osjećajima lakše progovaraju i češće traže pomoć, muškarci to rijetko čine jer je društvo od njih napravilo emocionalne spartance - čvrste, otporne, neprobojne. Ali hajdemo biti realni: kako se ne osjećati preopterećeno kad ti se cijeli život preko noći preokrene?

No, ovo je 2025. godina i vrijeme je da prestanemo sa zastarjelim frazama i lažnim idealima muževnosti. Muškarci, baš kao i žene, imaju pravo osjećati se iscrpljeno, preplavljeno emocijama i nesigurno u novoj roditeljskoj ulozi. Imaju pravo reći: „Ne znam je li ovo normalno“ ili „Osjećam se kao da nisam dovoljan“.

Jer realnost je brutalna: i tate prolaze hormonalne promjene. Testosteron im pada, a kortizol i oksitocin rastu - sve s ciljem da se povežu s bebom. Ali to nije uvijek jednostavan proces. Dodajte tome manjak sna, financijski pritisak i osjećaj da su „drugi roditelj u sjeni“ i jasno je zašto se neki muškarci osjećaju potpuno izgubljeno.

O ovoj važnoj temi progovorio je i poznati tv voditelj, Aleksandar Stanković koji je javno priznao da ne želi imati drugo dijete jer ne želi iskusiti ono što je iskusio nakon rođenja prvog djeteta. Imao je grižnju savjesti jer mu nije bilo jasno zašto nije mogao vidjeti svoje dijete u tom trenutku kad mu je bilo najgore, a jako ju je želio i volio. Ističe da o očinskoj postporođajnoj depresiji nitko ne priča, a da bi njemu osobno sigurno bilo lakše da je onda znao o čemu se radilo.

Kad malo bolje razmislimo, koliko je hrabro u jednom podcastu javno priznati ovakvu intimnu i važnu stvar? Bravo!

Sustav koji ne pomaže

Ne samo da se očevi suočavaju s unutarnjim borbama, već ih i sustav tretira kao manje važne. 

Primjerice, kad dijete dođe na svijet, očevi u Hrvatskoj imaju simboličnih 10 dana plaćenog dopusta, dok je porodiljni dopust i dalje rezerviran uglavnom za mame. Ako se tata odluči uzeti rodiljni dopust, često nailazi na podignute obrve i komentare poput „Je l' ti žena dobro?" ili “Zašto si ti doma?”

Isto tako, tijekom razvoda, sudovi i dalje uglavnom rutinski dodjeljuju skrbništvo majkama, a očevi se nerijetko moraju boriti da ostanu aktivni dio života vlastite djece. Zar je onda čudno što su mnogi muškarci odustali od svega i jednostavno zašutjeli?

Kad tate imaju podršku i djeca su sretnija

Najbolja stvar u cijeloj ovoj priči je da se sve ipak pomalo mijenja. Muško mentalno zdravlje više nije i ne bi smjelo biti tabu. 

Sve više očeva shvaća da ne moraju sve nositi sami na svojim leđima i da traženje pomoći nije znak slabosti, već snage. 

Sve više mama shvaća koliko je važno pitati tate kako su. 

Sve više psihologa i terapeuta otvara vrata očevima, shvaćajući da se njihova depresija često manifestira kroz bijes, distanciranost i burnout, a ne kroz suze i tugu.

I to je važno - ne samo za njih, nego i za njihovu djecu. Jer sretan tata znači sretnije dijete, emocionalno stabilnije dijete. Tata koji zna nositi se sa svojim emocijama, odgaja dijete koje se ne boji svojih.

Tatageri mijenjaju igru

Mi u Mamageru ne vjerujemo u stereotipe. Mi ih razbijamo. Ne vjerujemo da su tate samo „pomoćne ruke“ i da muško mentalno zdravlje nije tema o kojoj treba pričati. Vjerujemo da su tate jednako važan dio obitelji i društva i da zaslužuju prostor, podršku i razumijevanje. Ono što odmah možemo učiniti je priznati da problem postoji, a zatim promijeniti način na koji razgovaramo o očinstvu.

Zato ovaj Dan očeva ne mora biti ispunjen samo poklonima, ručkom u omiljenom restoranu i „Hvala ti, tata“ čestitkama. Neka bude i prilika da ga stvarno pitate kako je. Možda prvi put čujete nešto što nije „Sve je super“.

A to može biti početak nečega što će promijeniti njegov (i vaš) život.

Izvor naslovne fotografije: Pexels