Muškarci koji pokazuju emocije nisu više iznimke i tabui koje treba promatrati kao neobičnost. Oni su nova generacija očeva, partnera, kolega, vođa. 

Emocionalna pismenost, donedavno rijetka vještina među muškarcima, danas postaje valuta budućnosti – vrijedna, potrebna i neizbježna. A sve više njih pronalazi put do vlastitih emocija upravo u nečemu što su donedavno pripisivali „dječjoj zoni“: crtićima.

Crtići nisu samo za djecu - oni su ogledala za odrasle

Pixar, Disney, Ghibli – ti studiji odavno više ne stvaraju sadržaj isključivo za najmlađe. Njihove priče o gubitku, sjećanjima, identitetu, međugeneracijskim traumama i odrastanju, već godinama nose emocionalnu težinu koja udara ravno u dušu i najtvrdokornijeg gledatelja. A ispadne da je taj "najtvrdokorniji" najčešće tata.

I ne, nije to više tabu. Muškarci koji zaplaču gledajući Peppu Pig ili Frozen nisu iznimke. Oni su postali nova norma. Oni su primjer očeva koji više ne glume stijene bez osjećaja, već su autentični, otvoreni i iskreni – upravo ono što djeca danas trebaju vidjeti i osjetiti. Jer crtići su tematski bogate, kompleksne, katkad brutalno emotivne lekcije o životu, ali i “emocionalne bombe”. One ruše tabue koje su generacije muškaraca pokušavale održati netaknute.

I upravo zato, dok pratimo kako tata sjedi u pidžami, s djetetom u krilu i knedlom u grlu, svjedočimo nečemu važnijem od običnog vikenda. To je mala, ali značajna kulturna smjena. To je trenutak u kojem muškost dobiva novi oblik – ne onaj definiran šutnjom, nego ranjivošću. I ne, to nije slabost. To je napredak.

Jer kad muškarac plače uz crtić (vjerojatno i ne zna), ali on tada mijenja svijet.

Dobrodošli u eru emocionalne pismenosti

Biti tata danas ne znači samo mijenjati pelene i igrati se autićima. To znači prisutnost. To znači biti ogledalo za emocije svog djeteta, znati reći "tužan sam", "bojim se", “volim te”, ali i znati prepoznati kad dijete to govori bez riječi.

I dok su nekad očevi znali ponosno reći: “Mene je otac jednom zagrlio – kad sam završio srednju”, danas to više nije titula. Danas se uspjeh mjeri u suzama gledajući animirane filmove. 

Ako učimo djecu da mogu biti bilo što (liječnici, umjetnici, astronauti), zašto ne bismo sinovima rekli i: “Možeš i ti biti tata koji plače kad se Nemo odvoji od svoje obitelji”? Emocionalna pismenost nije nova moda, to je temelj mentalnog zdravlja. I dok broj muškaraca koji traže psihološku pomoć raste, također raste i svijest da je "plakati" itekako može biti muževno.

Možda nikad nećemo zaboraviti trenutak kad smo prvi put vidjeli tatu kako briše suzu uz crtić. A možda, baš taj trenutak (tiho, ali snažno) označava početak nečeg velikog, nečeg zdravog. Nečeg što će spasiti sljedeće generacije.

Milenijalci i Gen Z redefiniraju muškost

Milenijalci su odrasli uz Kralja lavova i Dumba, ali sada ti isti muškarci nose djecu na ramenima dok zajedno gledaju nove crtiće i znaju da je u redu zaplakati kad osjete nešto veliko. Gen Z ih sustiže, bez straha, noseći ranjivost kao znak autentičnosti. Novi tata nije karikatura muškosti. On je slojevit, otvoren i, da, ponekad fragilan. I to ne skriva.

Poduzetnici, freelanceri, digitalni nomadi – svi oni koji ruše tradicionalne oblike rada, sve češće ruše i tradicionalne oblike muškosti. I to s razlogom. Jer u doba kada je sve "always on", emocionalna pismenost postaje valuta preživljavanja.

I još nešto da poentiramo za kraj - muškarci koji plaču uz crtiće nisu patetični. Oni su pioniri emocionalne revolucije. I nema ih malo. Samo su tiši od ostatka interneta. Ali kad se skupe u tišini dnevnog boravka, sa sinovima i kćerima pod rukom, dok gledaju kako likovi na ekranu gube i pronalaze ljubav, jedno je sigurno: oni mijenjaju budućnost. Scenu po scenu. Suzu po suzu.

I to je odlično. Jer ako želimo zdravije generacije, prvo moramo imati očeve koji ne bježe od sebe. A najljepši početak je jedna crtić-emocija-suza kombinacija koja ruši sve ono što su nas učili o tome kako "pravi muškarac" izgleda.

Izvor naslovne fotografije: Pexels