Nasilje u vezama često se povezuje sa ženskim žrtvama, ponajviše jer su u puno većoj mjeri baš one žrtve, no i muškarci mogu doživjeti zlostavljanje. 

Kao i nasilje nad ženama, i nasilje nad muškarcima često ostaje u sjeni javne percepcije, premda podaci ukazuju da su i oni pogođeni ovim problemom. 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 19 % muškaraca u Hrvatskoj doživjelo je fizičko nasilje, dok je 3 % prijavilo seksualno nasilje. Kada je riječ o nasilju unutar intimnih odnosa, 22 % muškaraca iskusilo je psihološko nasilje, a 5 % fizičko ili seksualno nasilje. Prema Ministarstvu unutarnjih poslova, 13 % žrtava obiteljskog nasilja u 2022. godini bili su muškarci. Ovi brojevi jasno pokazuju da ni nasilje nad muškarcima nije zanemariv problem. 

Uzmite u obzir da su brojke, kao i u slučaju nasilja nad ženama i u obitelji općenito, i veće od ovih službenih podataka jer nasilje se često prikriva, kako kod žena, tako i kod muškaraca. Samo, možda su razlozi za njihovu šutnju nešto drugačiji.

Je li nasilje nad muškarcima drugačije od nasilja nad ženama?

I muškarci i žene mogu doživjeti fizičko, emocionalno i psihološko nasilje u vezama, ali priroda tog nasilja može se razlikovati. Žene češće doživljavaju teške oblike fizičkog nasilja i prisilne kontrole, dok muškarci uglavnom doživljavaju psihološko i emocionalno nasilje.

Dok je fizičko nasilje vidljivije i lakše prepoznatljivo, psihološko nasilje može biti jednako razorno, a “nevidljivo”. Vrijeđanje, ponižavanje, manipulacija i izolacija od obitelji i prijatelja mogu dugoročno narušiti mentalno zdravlje žrtve. Kod muškaraca koji dožive psihološko nasilje u vezi ili braku, često dolazi do gubitka samopouzdanja i razvoja samodestruktivnih obrazaca ponašanja.

Međutim, ključni problem nije sama vrsta nasilja jer ne možemo reći da je bolje ili gore kad te netko udari ili te psihički maltretira. Problem je u načinu na koji kao društvo percipiramo žrtve i rješavamo problem nasilje.

Razlika postoji i kada pričamo o razlozima za neprijavljivanje nasilja. Kod žena, to je većinom strah od eskalacije nasilja, ekonomska ovisnost ili nedostatak podrške, dok se muškarci susreću s dodatnim preprekama poput kulturnih normi koje ih ohrabruju da budu "snažni" i "otporni". Strah od ismijavanja, nepovjerenje u institucije i manjak specijaliziranih službi za pomoć muškarcima također su faktori koji utječu na njihovu odluku da nasilje pretrpe u tišini.

Ideja da muškarac može biti kontroliran, manipuliran ili fizički zlostavljan od strane partnerice i dalje izaziva skepticizam. Ova društvena predrasuda može spriječiti muške žrtve da istupe i potraže pomoć. Nije mi jasno kako nam je, kao društvu, i dalje jedna od prvih reakcija na nasilje preispitivanje žrtve, a podaci itekako pokazuju svoje. Zašto je na prvom udaru uvijek žrtva, bilo da se radi o muškarcu ili o ženi?

Nose li se muškarci drugačije s nasiljem?

Muškarci i žene mogu na različite načine reagirati na nasilje u intimnim vezama. Žene (jednom kada uspiju pronaći snagu) traže podršku od prijatelja, obitelji ili skloništa, dok se muškarci često srame govoriti o svojim iskustvima. Zbog kulturnih očekivanja vezanih uz muškost, mnogi muškarci potiskuju svoju bol, što dovodi do povećanih stopa depresije, zlouporabe alkohola i droga, pa čak i suicidalnih misli. Umjesto da potraže pomoć, pokušavaju sami riješiti problem, što često ima teške emocionalne posljedice.

Stereotip o muškarcima kao snažnima i dominantnima doprinosi nevidljivosti muških žrtava. Vjerovanje da bi "pravi muškarac" trebao moći obraniti se ili da je priznanje zlostavljanja znak slabosti, sprječava mnoge muškarce da prijave svoja iskustva. Prema psiholozima, muškarci koji dožive nasilje često pate i od anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), ali rjeđe traže stručnu pomoć zbog stigmatizacije i osjećaja srama.

Društvo muške žrtve doživljava drugačije, često pretpostavljajući da su sami izazvali nasilje, da su ga zaslužili ili da pretjeruju u svojim tvrdnjama. Ponavljam, problem je za oba spola taj što se društvo ne zna adekvatno odnositi prema žrtvi. 

Sve ovo obeshrabruje muškarce (ali i žene) da progovore i dodatno učvršćuje rodne norme koje štete i muškarcima i ženama.

Kako smanjiti broj žrtava nasilja?

Borba protiv nasilja zahtijeva višeslojan pristup. Potrebno je razbijati stereotipe i informirati javnost da nasilje može pogoditi svakoga, neovisno o spolu. Policija i socijalne službe trebaju razviti osjetljiviji pristup prema žrtvama koje prijavljuju nasilje, bilo da je riječ o muškarcima ili ženama. Kada pričamo o muškarcima, potrebno je poticati ih da potraže stručnu pomoć i osigurati da zakon uvijek štiti žrtvu, bez obzira na spol. Važno je prepoznati i da ranjivost nije slabost te da se nasilje može dogoditi svakome, bez obzira na spol.

Trebamo osvijestiti da ne upadaju svi koji dožive nasilje u onaj „stereotipni prikaz žrtve“ na koji smo možda navikli. Nemojte generalizirati niti umanjivati nečiju bol ili probleme. Uvijek kada možete, pokažite suosjećanje za žrtvu. Nasilje ne bira.

Ako ste se pronašli u ovome, ako ste žrtva nasilja, obratite se osobi od povjerenja. Postoji izlaz i niste sami. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels