Postoji jedna neugodna tišina koja se useli između dvoje ljudi kad shvate da više nisu jedno drugome središte svemira. Nema slomljenih čaša, vikanja s balkona, ni promašenih rođendanskih poklona. Dogodi se kad shvatiš da ti je tvoje najbolje prijateljstvo, ono koje njeguješ između dječjih treninga, poziva klijenata i beskonačnih obaveza, postalo važnije od veze u kojoj si.

Iako to ne priznaješ naglas, znaš. Duboko u sebi znaš. Ne otvaraš više partneru prvo vijest dana, ne ideš s njim ili njom na kavu kad se dogodi nešto bitno, ne osjećaš potrebu da dijeliš ono najkrhkije u sebi. Umjesto toga, javiš se frendu. Osobi s kojom možeš biti potpuno neuredan, konfuzan, sarkastičan, iscrpljen. Bez potrebe za prijevodom. Bez filtera.

Tu dolazimo do točke zbog koje se mnogi osjećaju kao da potajno varaju, iako uopće nije riječ o seksu. Riječ je o prostoru povjerenja. O mentalnom skloništu koje više ne dijeliš s osobom s kojom si "službeno" u vezi, nego s nekim tko možda ni ne zna koje žitarice voliš, ali zna što te muči u duši.

Kako smo došli do toga da ljubav prestaje biti emocionalna jezgra, a prijateljstva preuzimaju to mjesto?

U vremenu kada balansiramo između uloga roditelja, zaposlenika, poduzetnika, kreativaca, njegovatelja vlastitih živaca i duhovnog rasta, ne tražimo više samo partnera za život. Tražimo saveznika za svakodnevicu. A sve više se događa da tog saveznika pronađemo izvan vlastitog doma. I ne, to ne znači da je veza gotova, ali svakako znači da možda nismo iskreno pogledali koliko se emocionalni pejzaž promijenio.

Zašto se onda osjećamo krivo? Zašto nas još uvijek progoni ideja da partner mora biti sve? Možda je vrijeme da raskopamo tu ideju. Možda je vrijeme da prestanemo glumiti holivudsku romansu i počnemo pričati istinu o tome tko nam je stvarno rame za plakanje i zašto je to postao netko drugi. Možda… možda to i nije tragedija, nego nova vrsta ljubavi. Samo što je nosi netko drugi.

Nakon romantike dolazi realnost

Prijateljstva su postala emocionalna infrastruktura suvremenih života, a posebno onih u kojima pokušavamo biti roditelji, pokretači biznisa, emocionalno pismeni partneri i sve to dok ispiremo pesticide s voća i pokušavamo ne zaboraviti datum za odlazak liječniku. Ljubavne veze, iako još uvijek mitologizirane, sve češće padaju u drugi plan jer odjednom nemaš snage po stoti put objašnjavati “što ti je” nekome tko je tu, ali ne čuje.

Prijateljstvo, ono iskreno, brutalno, bez filtera, postaje zona sigurnosti – mjesto gdje ne moraš glumiti funkcionalnu verziju sebe. I dok nam društvo uporno govori da su ljubavne veze “najveći kapital života”, stvarnost milenijalske generacije (pogotovo roditelja) sve češće pokazuje da emotivnu banku punimo negdje drugdje.

Kad partner nije partner u glavi, ali prijatelj je

Postoje trenuci kad shvatiš da tvoj partner zna što voliš za doručak, ali ne zna što te stvarno razdire. I to nije zato što ne želi znati, nego možda nema kapacitet, vrijeme, emocionalni vokabular. I tada u igru ulazi frend, ona osoba koja se ne mora pitati kako si jer već unaprijed sve zna.

Je li to problem ili novo normalno?

Neki bi rekli da si već napola van veze kad emocionalno “odlepršaš” u tuđe uho. Drugi bi rekli da je možda upravo to ona zdravi balans. Možda više ne možemo očekivati da nam jedna osoba bude sve. Možda smo to predugo tražili i izgubili previše.

Možda ne trebaš mijenjati ništa. Možda trebaš redefinirati pojam intimnosti. Možda je tvoj partner bolji kao roditelj nego sugovornik. Možda su razgovori s frendom tvoje terapijsko vrijeme. Možda si ti osoba kojoj su prijateljstva primarni izvor sigurnosti, smisla i istine.

I guess what? To je u redu.

Samo budi iskrena. Prvo prema sebi. Jer fejk ljubav, fejk intimnost i romansa na papiru – to nisu vrijednosti. To su navike. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels